U ovim ljetnim danima, osim što su nas snašle vrućine, došli su nam u posjetu naši mnogobrojni iseljenici. Kako je ko i zašto tokom rata odselio iz svog mjesta, iz svog zavičaja, nije sada mjesto i vrijeme da se raspravlja, ali je činjenica da svakog ljeta nahrupe talasi naših zemljaka raseljenih po mnogim zemljama svijeta. Ljudi požele svoje rođake, prijatelje, svoju zemlju u kojoj su rođeni i dobar dio svog života ovdje proveli.
Priče s kojima dolaze naši nekadašnji sugrađani su uglavnom slične. Puni su nostalgije za rodnim krajem, ali i kritični zašto mi ne radimo više i bolje jer zemlje kao što je naša malo ima na svijetu. A, eto, mi smo siromašni, nemamo dovoljno novca, ne radimo onako zdušno kako se u naprednom svijetu čini. A onda se ne mogu načuditi kako to mi dangubimo, sjedimo po kafanama, umjesto da prionemo na posao, jer posla se uvijek može naći. Čekamo da nam država ponudi odgovarajući posao, umjesto da svoju sudbinu uzmemo u svoje ruke.
U toj kritici ima nešto i zavisti, kako mi to ovdje živimo, a dobar dio života zabušavamo, ne radimo onoliko koliko bi trebalo, od jutra do mraka. Ti naši sugrađani već su se uklopili u zapadni način života, navikli su na standard u kojem novac određuje psihologiju i tok života. A onda desetak-dvadesetak dana, koliko provedu među svojim bližnjima i prijateljima, opuste se i uživaju u neradu, u guštiranju ovozemaljskih ugodnosti. Lako je naviknuti se na užitak, ali, svjesni su, treba se preko godine namučiti da bi sebi priuštili nekoliko dana hladovine.
Suštinski mi živimo dva različita života. Kao domoroci navikli smo na neimaštinu, prisiljeni smo da budemo skromni, pa je dosta teško ovdašnjeg čovjeka natjerati da zasuče rukave. A može se fino živjeti i bez sigurne love, uvijek ima roditelja ili kakvih dobrih ljudi koji će te u kafani častiti kafom. A s druge strane naši "stranci" svjesni su da u stranom svijetu mogu preživjeti samo ako zapnu za posao, a poslova ima uvijek, makar i onih teških i napornih. Otud dolazi čuđenje od naših gastarbajtera kako to živimo bez mukotrpnog rada, kako se ne trudimo da zaradimo makar za starost.
Mi se ovdje još sjećamo kako smo živjeli u Titovo vrijeme, kada je bilo školovanje besplatno, kao i bolničko liječenje, kako se išlo na more na odmor na račun države, kako je bilo po mjesec dana odmora. A naši prijatelji koji nam u ove ljetne dane dolaze zaboravili su kako je nekada bilo, pa za svakom ugodnošću zavlače ruku u svoj džep. Naučili su da je novac jedina čovjekova vrijednost.
U intimnom, privatnom razgovoru ti naši stranci otvore dušu, pa se počnu jadati kako tokom dana tamo nemaju trunke slobodnog vremena, rijetko viđaju i svoju djecu, sem u vrijeme vikenda. Istina je da imaju mnogo više primanja nego što su naša, ali kada se uporede troškovi, ne mogu se pohvaliti mnogo boljom situacijom. Pa se u njihovom oku rodi suza jer život u stranom svijetu nimalo ne nalikuje na njihovu maštu i zamisli kako će im biti na bogatom zapadu.
Znam podosta onih koji svakog ljeta navraćaju u svoj zavičaj, u svoj grad, gdje se nadahnjuju, pune baterije za iduću godinu dosadnog rada. Dođu i usele se u prazne stanove jer su im često roditelji umrli, ostavili im u zavještanje to mjesto gdje će jednom tokom godine da udišu vazduh svoje nekadašnje postojbine.
Kažu da naših ljudi ima u inostranstvu oko 1.300.000. Moguće da je ta cifra pretjerana, ali u svakom slučaju ogromna armija naših ljudi se razmilila po bijelom svijetu, a od njih veliki broj dolazi u posjetu. Pomažu svojoj braći, svojoj rodbini, a nimalo nije zanemarivo koliko novaca donose sa sobom i ostavljaju ga ovdje po trgovinama i kafanama. Pošto nema egzaktnih statističkih podataka nemamo uvid koliko naši ljudi dolazeći u svoju nekadašnju domovinu donose izravno i neizravno novaca. Ta para je svakako značajna za naš finansijski sistem, pa se može reći da mi koji ovdje ostajemo u dobroj mjeri zavisimo i od donacije tih naših rođaka i prijatelja.
A ima onih koji se i vraćaju, mada kako godine prolaze sve ih je manje. Ti rijetki grade sebi kuće, uglavnom osnivaju neki biznis jer su u inostranstvu naučili da se mora raditi, a ne samo sunčati na vrelom suncu. Pa da nema tih naših izbjeglica mi bismo baš živjeli pogubno, ali njihovim prilozima nekako se poboljšava naš status. Uzajamno se pomažemo; mi tim našim strancima dajemo nešto od naše bosanske duše, a oni nam viškom od svog rada pomažu da baš sasvim ne odumremo.
Kada se ukinu vize za naše ljude, govore da će mnogi mladi navaliti da okuse zapadni život. Vjerujem da će neki uspjeti, a mnogi se razočarati. Pa ćemo imati povećanu sirotinju u inostranstvu, a bogatih neće biti puno više. Tako će se naši ljudi varakati: između teškog a unosnog rada vani, i lagodnog i previše skromnog života ovdje.