Za međunarodnu zajednicu je 2009. godina bila godina intenzivnog fokusa na Bosnu i Hercegovinu. Niz visokih međunarodnih zvaničnika posjetio je zemlju - ministri vanjskih poslova EU trojke u aprilu; potpredsjednik Bajden i Havijer Solana u maju; generalni sekretar NATO-a u julu; Oli Ren, Karl Bilt i Džim Stajnberg dvaput prošlog mjeseca; ruski ministar vanjskih poslova i ja ove sedmice.
Šta nam sva ova međunarodna pažnja govori?
Prije svega, ona nam kazuje da postoji određena zabrinutost zbog trenutne situacije u BiH. Ovo je period u kome vaši susjedi napreduju u reformama i pripremaju se za velike iskorake na svom putu ka pristupu u EU i NATO. U BiH, 2009. godina (uz manje iznimke) bila je godina prolongiranog zastoja u reformama. Izvještaj Evropske komisije o napretku u 2009. godini oslikava istu tmurnu sliku kao i izvještaj iz 2008. godine. U proteklih godinu dana politički dijalog je zapinjao, a nacionalistička retorika je bila preglasna. Bila je ovo godina u kojoj se BiH nije pomakla naprijed na putu ka EU i NATO članstvu. U stalnom porastu je rizik da će BiH početi zaostajati za svojim susjedima. Odatle naša zabrinutost.
Ali, nivo međunarodne pažnje istovremeno nosi i pozitivnije poruke: da ovdje postoji stvarna predanost međunarodne zajednice da zaštiti napredak koji je ostvaren u proteklih petnaest godina i da pomogne u pronalasku puta za prevazilaženje postojećih blokada. Odlučni smo u namjeri da učinimo sve što možemo kako bi BiH nastavila napredovati. BiH mora biti snažan dio regionalnog kretanja ka evropskim i evroatlantskim integracijama, a ne da se sve više od njega udaljava.
Čuo sam različite tvrdnje o razlozima angažmana međunarodne zajednice u BiH koji su potpuno pogrešni.
Čujem tvrdnje da EU ili SAD teže ka nametanju ustavnih rješenja u BiH. To nije tačno. Shvatamo da održiva promjena mora doći iznutra. Ona mora pripadati Bosni i Hercegovini. Mi smo tu da omogućimo napredak. Pružićemo okvir za pregovore. Ponudićemo ideje. Ako primijetimo nedostatak političke volje, pokušaćemo ubijediti političare da se angažuju. Ali, mi nećemo nametnuti rješenja za ustavna pitanja. Naš posao je da potaknemo bosanskohercegovačke lidere da preuzmu svoje dužnosti, a ne da to mi radimo umjesto njih.
Također, čujem tvrdnje da međunarodna zajednica ima plan da preuveličava stepen nestabilnosti u BiH kako bi održala kontrolu i svoje prisustvo ovdje. Ništa ne može biti dalje od istine od toga. Ogromna je lista problema koji u ovom trenutku vape za međunarodnom pažnjom. Moj cilj je skratiti tu listu. Istina je da produženje međunarodnog prisustva u BiH ne proizlazi iz bilo kakvih sebičnih težnji za kontrolom već zbog toga što smo vidjeli posljedice neprovjerene unutarnje nestabilnosti i ne želimo se opet vratiti na to. Postepeno međunarodno povlačenje je pravi cilj, ali to mora biti povezano sa unutrašnjim napretkom koji doprinosi većoj unutrašnjoj stabilnosti i funkcionalnosti. Ovo je svrha "5+2" ciljeva i uslova koje je postavilo Vijeće za provedbu mira. Pozdravljam intenzivne napore Valentina Incka da podstakne ispunjenje ovih uslova.
Najzad, čujem priče o navodnim razmimoilaženjima između EU i SAD po pitanju BiH. Za one koji vjeruju u ove priče, moj savjet je da se usredoče na činjenice. EU i SAD dijele istu snažnu predanost članstvu BiH u EU i NATO-u. Dijelimo istu snažnu predanost tranziciji OHR-a u EUSR na osnovu potpunog ispunjenja ciljeva koje je postavilo Vijeće za provedbu mira. Džo Bajden i Havijer Solana posjetili su BiH zajedno i njihove poruke su zajedničke. Postojeći butmirski proces je zajednička inicijativa EU i SAD i Karl Bilt, Džim Sajnberg i Oli Ren čine jedan blizak tim na čelu ovog procesa.
Toliko o mitovima. Šta je stvarnost?
Stvarnost je da EU i SAD žele pomoći u prevazilaženju blokada u procesu reformi koje sprečavaju dalji napredak. Sve dok se ne budu ispunjeni "pet ciljeva i dva uslova", OHR će ostati u BiH. Sve dok je OHR prisutan, Komisija je jasno navela da prijava za status kandidata za EU neće biti kredibilna. To su politički odnosi s kojima se treba suočiti. Napredak na pitanju raspodjele državne i vojne imovine je način da budu prevaziđene blokade. Zbog toga se EU i SAD fokusiraju na ovo tokom butmirskog procesa.
Također, želimo da vidimo da se radi na rješavanju osnovnih strukturalnih problema unutar BiH. Nedavni izvještaj Komisije jasno poručuje da postojeće strukture nisu učinkovite. Ustavne garancije koje su stvorene kao krajnja opcija koriste se kao pravac djelovanja i zamjena za odlučne aktivnosti na nalaženju prihvatljivog kompromisa.
Ustavne strukture moraju se prilagoditi tako da pažnja bude na radu, a ne na opstrukcijama. Naravno, ovaj proces zahtijevaće širok politički konsenzus. Moraće se kretati tokom prihvatljivim za sve strane. Preporuke koje su iznijeli predstavnici EU i SAD tokom butmirskog procesa nemaju za cilj da budu idealan ustavni okvir. One su inteligentan pokušaj da se ponudi realističan prvi korak. Svaki političar koji kritikuje ove prijedloge ima i dužnost da predloži konstruktivnu i ostvarljivu alternativu. Zadržavanje u zoni komfora maksimalističkih tvrdokornih stavova koji ne daju nikakvu mogućnost za osiguranje šire podrške nisu način kojim se može ići naprijed.
Najzad, želimo potaknuti procese pristupa EU i NATO-u. Sve dok se stagnacija u procesima reformi održava, napredak će biti bolno spor. To je frustrirajuće za bh. političare. To je frustrirajuće za EU. Iznad svega, to je frustrirajuće za građane BiH. Oni su podnijeli puno toga i zaslužuju veću sigurnost, stabilnost i prosperitet koji će doći sa članstvom u EU. EU ima obavezu da ustraje u svojoj predanosti da BiH postane članica i da pomaže BiH na njenom putu ka članstvu u EU. A bh. vlasti su odgovorne svojim građanima za ostvarivanje napredka u procesu reformi koje će približiti članstvo u EU. To je ugovor. On mora početi funkcionisati.
BiH samo što nije ušla u izbornu godinu. Njeni političari suočavaju se sa odlukom gdje žele biti na početku 2010. godine. Jedna opcija je držati se statusa kvo: antagonističke političke retorike, sporog toka reformi, disfunkcionalnih političkih struktura, blokada na putevima ka EU i NATO-u. To je turobna opcija koja će neminovno dovesti do toga da BiH zaostane za svojim susjedima. Podstakao bih bh. političke lidere da iskoriste mogućnosti koje pruža butmirski proces i da se konstruktivno uključe u ovaj proces tako da BiH uđe u 2010. godinu sa snažnom platformom, krećući se naprijed ka EU I NATO-u, zajedno sa svojim susjedima i spremna da uspješno izvršava nadolazeće dužnosti člana UN-ovog Vijeća sigurnosti.
Dejvid MILIBAND, ministar inostranih poslova Velike Britanije