U subotu uveče smo formalno izgubili pretposlednju bitku davno izgubljenog rata za KiM, ali to ovde u Srbiji nije nikoga preterano uzbudilo. Možda zato što s "nestrpljenjem" očekujemo onu poslednju u Kontakt grupi i Savetu bezbednosti, gde je zahvaljujući bratskoj Rusiji i Kini već 2:0 za nas.
Zbog toga ni tužna lica predsednika, premijera i lažnog ministra spoljnih poslova, nakon okončanja `pregovora` u Beču, nisu prouzrokovala takvo raspoloženje i kod većine građana Srbije. A, možda se to nije desilo i zahvaljujući činjenici da su Srbi nakon ovih `ohrabrujućih` političkih vesti mogli da odgledaju fantastičnu fudbalsku utakmicu između Barselone i Reala. Šta da radimo kada smo fudbalska nacija, pa nam je draži fudbal, makar i tuđ samo ako je dobar, od naših patriotskih problema.
A, ako smo i propustili nešto te večeri, imaćemo priliku da zahvaljujuću `javnom servisu` barem nekoliko narednih meseci svakodnevno slušamo kako je u trenucima nervnog rastrojstva, svestan da njegov plan nema nikakve šanse u Savetu bezbednosti, Ahtisari rešio da se zamonaši i to u nekom pravoslavnom manastiru naravno i tako okaje svoje grehe. Njegov primer će ubrzo slediti i svi članovi Kontakt grupe, Saveta bezbednosti, Stejt departmenta i Saveta ministara EU. Sa njima ćemo dakle lako, ali šta da radimo sa Albancima. Oni zabludeli, za sve to ne haju, već najavljuju da će u slučaju (čuj u slučaju) da njihova stvar ne prođe u UN-u prosto proglasiti nezavisnost Kosova!
Toliko puta smo im već ponovili da je pravda na našoj strani i da se s pravom uzdamo u naše `saveznike`, u Povelju UN, međunarodno pravo i pravdu i naravno u smrtni strah SAD i međunarodne zajednice od `domino efekta` koji će se u slučaju nezavisnosti KiM proširiti na ceo svet, a i šire, ali oni to ne mogu ili ne žele da shvate. Ali, nisu oni jedini. Ima još lakovernih i zavedenih koji nas kobajagi upozoravaju da su `savezništva` privremena i motivisana interesima, koji se uglavnom izražavaju u parama, a ne ljubavlju i idealima. Da se ne uzdamo previše ni u taj `domino` jer se on neće desiti ni na Balkanu, a kamoli negde drugde. Republika Srpska je kažu oni na dobrom putu da postane bolji deo BiH i sigurno joj neće pasti na pamet da sa nama i Rusima pravi konfederaciju. Crna Gora nam je uvek diskretno stavljala do znanja da je KiM naš, a ne njihov problem, pa ne treba ni u nju da se uzdamo, pogotovo nakon onolike naše `oduševljenosti` njihovom samostalnošću. Što se tiče Makedonaca i Albanaca oni u poslednje vreme tako lepo kohabitiraju, doduše pod budnim okom međunarodne zajednice, da su šanse da se zbog nas `zaigraju domina` baš nikakve. U Albaniji se još od smrti Envera Hodže nije desilo ništa novo, a teško i da će se desiti barem u narednih 50 godina, pa su šanse za taj `domino` opet najveće na jugu Srbije. Ne znam koliko je to u procentima, mislim teritorije Srbije, ali se nadam da ćemo ipak ostati na onih kosovskih 15%.
A, što se tiče međunarodne pravde i principa ni tu ne stojimo baš najbolje. I ako se mi nismo do sada uverili u te dvostruke i trostruke standarde, ne znam ko je? Pa bar u međunarodnom pravu važi teorija relativiteta više nego igde. Ko ne veruje neka se priseti, baš kao ja na FEST-u gledajući film `Poslednji kralj Škotske`, o nekadašnjem predsedniku Ugande Idi Aminu, da je ovaj afrički diktator za vreme svoje vladavine pobio preko 300.000 podanika. Posle nekoliko godina vladavine 1979. je svrgnut sa vlasti i prognan u Saudijsku Arabiju, gde je u miru i blagostanju proveo sledećih četvrt veka i umro prirodnom smrću. Slična sudbina je zadesila i njegovog čileanskog kolegu Pinočea. E, ali je zato Naser Orić za ubistva nekoliko stotina, ili hiljada Srba ko zna, zaradio dve godine bajboka, pa ti vidi. A siroti Sadam za ubistvo stotinak Kurda pre više od dvadeset godina osuđen, ni manje, ni više, nego na smrt i brutalno pogubljen. Pa ti posle kaži da sve nije relativno u zavisnosti od toga kako Ameri na to gledaju. A da sa simpatijama gledaju na našu stvar ne bi bili saveznici svih naših neprijatelja tokom prethodnih petnaestak godina.
Šalu na stranu, i ja sam pre nešto više od godinu dana na ovim istim stranicama ispisao svoju `kosovsku trilogiju`. Želeći da još jednom pokažem svu složenost ovog problema i jalovost i besmisao naše politike preme KiM decenijama unazad. Ako je bilo kakva politika ikada i postojala. Od 1912. od kada je Kosovo u sastavu Srbije, mi tamo nismo učinili bogzna šta. Ni kada smo bili kraljevina, ni socijalistička republika. Ni kada smo se voleli i živeli u bratstvu i jedinstvu, ni kada smo se mrzeli i ubijali. Ni pre Tita, ni za vreme Tita, a ni posle njega.
Istorija ne beleži da su srpski kraljevi Petar i Aleksandar učinili nešto epohalno na ovom području nakon što su postali njegovi gospodari. Drug Tito je neposredno posle rata morao da uguši oružanu pobunu Albanaca, a nešto kasnije i da im postane `kum` kako bi pridobio njihove simpatije. A, kada je pre skoro 40 godina Dobrica Ćosić pokrenuo pitanje Kosova u CK Srbije, njegovi drugovi srpski komunisti su ga proglasili nacionalistom i problem `rešili` (kosovski, naravno) tako što su ga izbacili iz partije! Baš konstruktivno i delotvorno. I od velikih demonstracija 1980. je prošlo četvrt veka, a da mi ni za to vreme nismo znali da uradimo ništa pametnije nego da na KiM šaljemo policiju, a kasnije i vojsku, kako bismo zabašurili sopstvenu bezidejnost i nemoć. Tokom 87 godina vladavine mi na KiM nismo imali nikakvu ideju i nikakav plan. Ni politički, ni ekonomski, ni kulturni... Ni kraljevski, ni `maršalov`, ni Titov, ni Slobin... Imali smo samo problem koji nismo umeli da rešimi, pa smo ga gurali pod tepih zajedno sa onima koji su ponekad imali hrabrosti da na taj problem ukažu.
Ni danas ne znamo kako da rešimo problem, ali imamo `rešenje`. Znate već `više od autonomije manje od nezavisnosti`. Nas Kosovo suštinski ne zanima, nama je važno da negde neko kaže i konstatuje da je Kosovo deo Srbije i to je sve. To je `rešenje` svih naših problema. Mi ne želimo da Kosovom vladamo (jer nemamo sa kim i sa čim) i to velikodušno nudimo samim Albancima. Mi samo želimo da spasemo čast UN i njene povelje koja garantuje nepovredivost granica.
I kada bi nekim čudom, zahvaljujući Kini i Rusiji, ne samo bila sprečena formalna nezavisnost KiM, već doneta rezolucija kojom se KiM proglašava sastavnim i neotuđivim delom Srbije mi bismo postali svesni svog straha i svoje nemoći. Da se donese rezolucija kojom se nalaže reintegracija Kosova u okvire Srbije i dozvoljava momentalni povratak naše vojske, policije i ostalih državnih organa na KiM mi bismo u paničnom strahu tražili da se takva rezolucija odmah poništi i donese nova u kojoj će prosto pisati da je Kosovo deo Srbije i ništa više. Jer `očevi nacije` ne žele Kosovo. Oni žele da na toj temi još jednom iskažu svoje srpstvo, dokažu svoj patriotizam i zarade LAKE POLITIČKE POENE. Da nas još jednom podele na Brankoviće i Obiliće, pa da svako ode svojim putem - ko put carstva zemaljskog, a ko put carstva nebeskog!