Da je priča o ujedinjenoj Evropi bez granica na neki način samo lakiranje stvarnosti upravo propadajuće neoliberalne paradigme skepticima je bilo jasno od početka.
No, trebalo je proći vremena i svakojakih dešavanja pa da se i šira javnost u to uvjeri. Hrvatski spor sa Slovenijom oko državne granice upravo svjedoči da je crta nacionalnog razdvajanja najednom i te kako važna, da ne kažemo presudna. Akteri razmirica sada se kao prisjećaju da je to zapravo uvijek i bilo tako, da je nacionalna granica u svako vrijeme bila jedan od kolektivnih simbola za koju se i krv prolijevala. Kombiniranje povijesnog sjećanja s aktualnom situacijom ponovno hrani nacionalizam u Hrvatskoj. Važniji je nacionalni dignitet od evropskih integracija. Stvari na skorim predsjedničkim izborima idu na ruku kandidatu HDZ-a, pa ma ko on bio.
Od olahko obećane brzine evropskih integracija u hrvatskom slučaju očito nema ništa. Šta to znači za Bosnu i Hercegovinu? Da li mi, ovakvi kakvi jesmo, od toga možemo imati neke koristi i šta u ovakvim okolnostima da radimo? Da li se hrvatsko-srbijanski susret na visokom državnom nivou minulog vikenda na nas reflektira pozitivno ili ne? Odnosno, kakvo je mjesto Sarajeva u aktualnoj politici Beograda i Zagreba?
Nemali je broj ljudi u Hrvatskoj koji sumnjičavo vrte glavom i sve što im se događa sa Slovencima pripisuju teoriji zavjere. Da li se ovim zastojem u brzini evropskog integriranja radi o vraćanju Hrvatske na Balkan, kome ona po vlastitom mišljenju ne pripada, ili je stvar o trenutnom sporu, vrijeme će pokazati. Spominje se i neispunjavanje uslova haškog suda. No, bolje upućeni tvrde da su to samo izgovori za ponovno isporučenje Hrvatske neizbalansiranome susjedstvu. Suočena sa nemogućnošću otvaranja zapadne granice hrvatska politika se okreće istoku, Beogradu. Skora Sanaderova posjeta iznuđen je taktički potez.
Njime se zapadnjacima želi demonstrirati hrvatska pozicija kao pozicija regionalnog demokratskog lidera i slučaj sa Slovenijom predstaviti tuđom greškom. Da li su i šta su Sanader i Tadić pričali o Sarajevu nije nam poznato, ali je veća vjerovatnoća da se tog pitanja ni usput nisu doticali. Kome je do tuđih problema. Sama činjenica da su dvojica lidera što zbiljski, a što prisilom evropske političke realnosti iskazali spremnost na regionalnu demokratizaciju i sigurnost za bosanskohercegovačku stranu samo po sebi nešto znači. Beograd i Zagreb bosansko pitanje jednostavno ne mogu izbjeći i oni o njemu možda najviše i brinu onda kada ga ne spominju. Pretpostavka rješavanja bosanskoga pitanja, a možda i najodlučnija, jeste konsolidacija demokratskog sustava u našem susjedstvu. To je argument savremenog povijesnog iskustva. To istovremeno ne znači da bosanskohercegovačka strana u svemu treba i može da ostane pasivna na način kako je to danas.
Međutim, znači da ona bez pomoći i dobre volje sa strane u sadašnjim okolnostima ne može ništa bitno da postigne. U tom smislu je u svjetlu hrvatskog iskustva sa Slovencima očekivati značajnije interesiranje Zagreba za bosanskohercegovačke države (ne)prilike, a ne samo za etničke, tj. hrvatske. Posljednjih godina Sanaderove vlasti bilo je očigledno zanemarivanje, da ne kažemo ignoriranja, bosanskohercegovačkoga državnoga pitanja na račun apsolutne okrenutosti Zapadu. Kao da se htjelo po svaku cijenu i na što brži način napustiti nekad zajednički jugoslavenski klub i odbaciti olovne utege prošlosti. Nije im se ni čuditi ako je to izvodivo, a izgleda da nije.
Geopolitička situacija nije ništa drugačija ni sa Srbijom. Aktualno državno vodstvo sistematično vuče dugoročne poteze očito sračunate na ponovno zadobijanje stare slave. Beograd još pamti sebe kao prijestonicu tzv. trećeg svijeta i istovremenog miljenika Zapada. To je donosilo brojne beneficije. Dobro se živjelo. Izolacionizam se polagano napušta i ponovno se osvaja pozicija odlučujuće regionalne sile. Tadić je na putu povratka Beogradu stare slave.
To neće ići ni lahko ni brzo, a niti bez velikih ustupaka na koje srbijanska javnost još nije spremna. Sigurni smo da za novo pozicioniranje neće biti dovoljan regionalni geopolitički prodor prema jugoistoku. Jednom će biti presudna zbiljska demonstracija demokratske naravi režima, a kada smo mi u pitanju to će prije svega značiti svekoliko poštivanje državne granice. To je posredna korist ovog procesa za Bosnu i Hercegovinu.
To da Beograd i Zagreb u sređivanju međusobnih odnosa moraju podrazumijevati raščišćavanje računa i u Bosni, nakon što je jednom nisu uspjeli podijeliti, a drugi put uništiti, naša je geopolitička sudbina. Tačka takvog sporazuma značit će okretanje svih bosanskohercegovačkih ljudi svojoj državi kao svojoj domovini i računu vlastitog boljeg života.
Dotle će se paliti bosanske zastave, kao što smo vidjeli na skoroj utakmici rukometnih reprezentacija u Nišu i uzaludno istezati vratove prema Beogradu i Zagrebu, ili negdje drugdje. A do tada živjet će se u nemiru, neizvjesnosti, nesigurnosti, svekolikoj ideološkoj i identitetskoj pometnji, te vlastitom siromaštvu, neznanju i zaboravu.