Ako će Bosna preživjeti aktualnu krizu svog političkog sistema, a hoće, onda to mora biti jedna nova Bosna. Ovo je implicitan rezultat tekućih rasprava.
Koliko smo svi spremni na tu činjenicu? Šta je i šta bi trebao biti politički i kulturološki sadržaj Bosne danas? Ovo su pitanja koja čekaju valjan odgovor. Jedno je sasvim izvjesno, permanentna društvena i institucionalna kriza postdejtonske Bosne bez obzira čime je izazvana - nedovršenim ratom, propalim pokušajima cijepanja i razbijanja države ili njenom neokončanom obranom - ima i dublju i dužu historijsku pozadinu. Njeno razrješenje trebalo bi biti jedno novo slaganje bosanske složenosti. Kakvo i u kom pravcu, drugo je pitanje.
Šta ta nužnost gradnje jedne nove Bosne znači za njezino društvo i njezine narode suštinsko je pitanje. Svaki od bosanskih naroda baštini i svoju viziju Bosne, svoje interpretacije, iskustva, tradiciju i perspektivu predodžbe bosanskog. Bosansko iskustvo je zajedničko i posebno. Sada je na sceni posebno kao ono isključujuće. Nacionalna slika Bosne, bošnjačka, hrvatska i srpska, u vremenima krize u bitnome suodređuje i opredjeljuje ponašanja ljudi i uspostavu njihovih kolektivnih stavova. Ta slika Bosne nije transparentna, nije uvijek ni napisana, nije do kraja ni artikulirana, ali je živa i kao ponornica u pojedinim povijesnim vremenima suodređuje ljude. Razdvaja ih i usmjerava jedne protiv drugih. To je ta mračna strana u ljudima Bosne. Oni su je sobom napravili i skrili u sebi. Sjećam se jedne njene slike pred prve demokratske izbore 1991. godine. Radovao sam se padu komunizma kao prilici za osvajanje svijeta, bogaćenju života i mladalačkom putovanju. Moj komšija Hrvat je tada progovorio o osveti agama i begovima, o novoj raspodjeli zemlje. Jednu te istu stvar smo različito doživljavali i imali drukčija očekivanja. Tako je i danas. Ako bi do kraja insistirali na tim mračnim kolektivnim stranama svoga iskustva završili bi u mraku, krvi i neprestanom ubijanju. Bosna nikoga nije mazila i svi narodi u različitim periodima svjedoče i povlaštenost i podređenost. Najmanje je bilo doba ravnopravnosti. Danas za tim moramo tragati.
Rezultat tih etničkih isključujućih slika Bosne je malaksalost povjerenja, među ljudima, narodima, prošli krvavi rat i današnja podjela društva. Kako izići iz tog vlastitog kruga bola i nesreće. Novim ustavom, to je najlakše reći. A kako do njega doći? Jedino kompromisom sa samim sobom, sa svojom etničkom isključujućom i maksimalističkom vizijom Bosne. To bi svaki bosanski narod morao da učini sam sobom. Drugi i drukčiji ovdje nije problem, problem smo mi sebi, naša autopercepcija politike, nacije i kulture. Naše viđenje sebe. To pretpostavlja jednu autorefleksiju, suočenje sa sobom, sa svojim slabostima, zločinima, zabludama i iluzijama, svojim mitovima o vlastitoj ispravnosti, nepogrešivosti, hrabrosti, ljepoti.
Srpske snage u proteklom ratu nisu uspjele osvojiti Bihać. Neku večer na Radio-televiziji Republike Srpske bila je emisija o tome, te kako je i zašto pala Krajina i šta je sve moglo biti s Banjalukom. Nevjerovatne interpretacije. Kao da dolaze sa Marsa. Ljudi ne mogu da prihvate da su tu bitku izgubili, da su bili poraženi, da su bili loši ratnici, da im je druga, bošnjačka strana, nanijela poraz, da ih je general Dudaković pobijedio, da su Banjaluku od pada spasili Amerikanci i sl. Umjesto toga oni spominju izdaju i samo izdaju, navodne stotine miliona dolara kojima su Bošnjaci od njihovog vodstva kupovali slobodu i krajiške gradove. Govorilo se o bajnih 240 miliona, koliko je kao Karadžić dobio za taj grad.
Kritičko suočavanje sa sobom nema alternative. To će ići teško i dugo će trajati. Ono znači i odustajanje od pojma ekskluzive ravnopravnosti, samo glasanja za odluke koje su valjane isključivo meni, a odlaženje u zahod kad nisu isključivo za mene. Tako je do sada (ne)funkcioniralo Vijeće ministara. Bošnjaci će u svemu najlošije proći i njima je napraviti novi politički iskorak svakako najteže. Od njih se očekuje najviše kompromisa, a na to su najmanje spremni. Njihova memorija je što se tiče pitanja o kome govorimo opterećena s dvije važne stvari, s vlastitim doživljajem statusa žrtve u proteklom ratu, te sa predratnom slikom komunističke Bosne. Te dvije slike još limitiraju njihovu političku imaginaciju i one su jedan od razloga zašto na toj strani nema novih političkih inicijativa. Oni i dalje insistiraju na svojim moralno utemeljenim zahtjevima o hapšenju ratnih zločinaca, povratku izbjeglica, ukidanju Republike Srpske i sl, te na toj platformi nastoje graditi svoju političku i nacionalnu poziciju. Razvoj događaja im ne ide u prilog i takva politika se pokazuje defanzivnom, prevaziđenom, te prerasta samo u lamentiranje nad proteklim događajima. Od Bošnjaka se očekuje nastupanje oslobođeno naracije o Bosni, njezinoj hiljadugodišnjoj povijesti, multikulturnoj tradiciji, zajedničkom životu... Vrijeme je za njihovu novu viziju Bosne, ovoga puta samosvojne i nezavisne bosanske države u kojoj kao takvoj treba iznaći model ravnopravnosti građana i naroda. Svi dosadašnji uspješni i manje uspješni modeli ravnopravnosti prakticirani su tako da su bili institucionalno povezani sa srpskim i hrvatskim narodom, na način da su instrumenti osiguranja ravnopravnosti Srba i Hrvata u Bosni bili snažno u rukama Beograda i Zagreba. Sada tih poluga nema i pored ugovora o specijalnim vezama. Bosna je dugo bila dio neke veće državne cjeline. Sada je Bosna zasebna država i njezini Srbi i Hrvati traže novi model osiguranja svoje ravnopravnosti. A i Bošnjaci! To je jedna sasvim nova situacija. Bošnjaci tu činjenicu moraju razumjeti i na nju adekvatno i blagovremeno odgovoriti.