Naše vrijeme su obilježile negativne ličnosti. Neprestano se piše o ljudima koji su činilo zlo, u centru pažnje su one individue koje ni po čemu ne zaslužuju naklonost. Je li balkanski sindrom da nas privlače takve ličnosti, da nam se sviđaju zločinci, lopovi, prevaranti, foliranti i neznalice? Čuo sam kako je jedan čovjek kazao da bi se kandidovao za predsjednika države. A kada su mu rekli da on pojma nema o politici, nikada se tim nije bavio i kako bi privukao ljude da glasaju za njega, čova je rekao da bi imao samo jednu parolu: pljačka je dopuštena, niko za to neće odgovarati.
Ima raznih tumačenja ovog našeg proteklog rata. Jedno stajalište govori da su rat vodili i u njemu aktivno učestvovali pohlepni ljudi. Pohlepni na vlast, pohlepni na položaj u društvu, pohlepni na materijalna dobra. Kao da se od tada ništa mnogo nije promijenilo, jedino ne puca, ne gube se glave.
Ne mogu da otvorim novine i da nađem televizijski kanal da ne naiđem na folirancije Miroslava - Ćire Blaževića. Ne znam koliko je on dobar fudbalski stručnjak, ali se dobro snalazio u ovom tranzicijskom vremenu. Poznat kao intimus Franje Tuđmana nije mogao, a da ne bude izraziti hrvatski nacionalista. Hvalio se prijateljstvom s Vicom Vukojevićem, osumnjičenim za silovanje u ratu, a danas mu je prijatelj Hamdija Abdić Tigar, o kojem se u Bihaću ne govori baš najbolje. Ćiro se danas dodvorava Bosni, kao selektor fudbalske reprezentacije, a naročito Bošnjacima, pa je promijenio i svoj vokabular i više se ne igra nogomet, nego fudbal. Takvog foliranta i kameleona odavno nije bilo, ali to ne smeta da ga je naša raja dočekala kao spasioca.
Ne mogu nikako da razumijem većinu u srpskom narodu onih koji glorifikuju Radovana Karadžića. Srpski mediji pišu o njegovoj nađenoj torbi, o tome je li uhapšen u petak ili nedjelju, kako se prerušen skrivao, ali se gotovo nikako ne bave suštinom: hiljade nevinih civila je stradalo pod njegovim rukovodstvom. Jesu li toliki ljudi u Srebrenici sami sebe ubijali? Ne, to se ne pominje, kao ni snimci Radovana na okolnim brdima iznad Sarajeva kako komanduje pucnjavom, od koje je poginulo preko deset hiljada civila. U svakom narodu ima kukolja, pa zašto i u srpskom ne bi bilo izroda. Ne, ti izrodi su heroji.
Vidite li ove naše današnje rukovodioce? Izuzeci su rijetki, većina vuče za sobom negativne konotacije. Kada bi se istinito pravile inspekcije, većina naših ministara bi završila u zatvoru. Stalno na vidjelo dana izbijaju afere, političari mute, varaju, kradu, ali nema dovoljno argumenata, pa oni i dalje nastavljaju svoje djelovanje u nedostatku dokaza.
A zašto narod, glasači, ne kažnjavaju te ličnosti? Zašto svaki put za njih glasaju na izborima? Možda je jedna od odgovora što narod voli smutljivce i prevarante. Neka je lopov, barem je naš, neću da glasam za onog iz druge nacije, pa makar bio pametan i dobar kao hljeb. Tako bošnjački narod u parlamentu predstavlja Sadik Bahtić, onaj što je prijetio novinaru metkom u čelo, a srpski Dragan Kalabić, čovjek potpuno bez kulture govora, bez kućnog odgoja. I onda se čudimo što nam se zemlja slabo primiče Evropskoj uniji; pa kako će se pomicati kada su naše javne ličnosti nesklone dijalogu.
Možda je prejak zaključak da u svim našim političkim strankama nema pametnih, poštenih, obrazovanih, kulturnih. Naravno da takvih u ovoj državi ima, ali oni se drže daleko od partijskih struktura. Izgleda da je onom koji drži do svog imidža i obraza ispod časti biti u nekoj političkoj stranci. Uvjeren sam da su bolji izvan partijskih spiskova, među nevladinim organizacijama i strukovnim udruženjima.
Najnoviji primjer je postavljanje za ambasadora pri OUN-u. Imenovan je Ivan Barbarić, mlad i obrazovan, s kućnim odgojem i dobrim znanjem. Mladić nije član nijedne partije, što je nonsens u našem političkom životu. Može neki mufljuz biti postavljen na važno mjesto, sem ako ima člansku kartu neke partije. Zato su krenuli da spočitavaju Ivanu Barbariću da je suviše mlad, da nema iskustva. Valjda se pod tim iskustvom podrazumijeva da ima praksu u mutnim radnjama u mutnom sistemu. A za Ivana Barbarića sam siguran da će opravdati povjerenje, pošto ga znam, što mi čini veliko zadovoljstvo.