Mila Đukanovića je u Beogradu dočekao počasni stroj garde u plavim bluzama ukrašenim zlatnim rojtama - Titova husarija, dečki iz Užičke, čuvaju inače na Topčideru princa Aleksandra Karađorđevića, jer je Srbija u nekom čudnom simboličnom dvovlašću, između neba i zemlje, što je i za Balkan neuobičajen stupanj fantazmagorije.
Srpsko-crnogorsko jedinstvo obnavljalo se uz spektakularni protokol poslije odgovarajuće novinske pripreme javnosti - unaprijed je objavljena priča o tome kako je Milo posredovao oko dovođenja arapskog emira koji će investirati u srpsku privredu. Trebalo bi da gradi futuristički "Beograd na Savi" podno novog visećeg mosta s najvišim nosećim stupom na svijetu. No, zna se da Crnogorci, koliko god bili utjecajni u određenim tajnovitim krugovima, još ne vladaju Perzijskim zaljevom - ondje vladaju Amerikanci, koji po jednog takvog emira mogu poslati na odabranu destinaciju svakog mjeseca u godini. Prema tome, ako se unaprijed pravio neki plan, "itinerer normalizacije", bit će da je u to na posredan ili neposredan način bio uključen Department of State, ili neka od njenih organizacija koja objedinjuje novac, strateške investirane interese i globalne informacije.
Javnim izmirenjem s Đukanovićem uklonjen je jedan od tri problema što onemogućuju normalno funkcioniranje srpske države u međunarodnom okruženju. Srbija, naime, ne može urediti odnose sa susjedima dok ne prizna vlastite granice. Ako su, naime, Crnogorci Srbi, onda ta Njegoševa postojbina uopće ne postoji u državnopravnom smislu, pa ne mogu vrijediti diplomatske procedure, sugerira fikcionalni narativ srpske mitotvorne politike, a isto važi i za Bosnu jer ondje postoji cijela srpska paradržava, koja se tu sasvim loše uklopila. Postoji još i problem s Hrvatima, koji nije pravne prirode, nego se manje-više svodi na edipalni kompleks preostao od ranije jugoslavenske zajednice, ali to je Vučić zapeglao kad je došao u Zagreb dvadeset godina nakon gostovanja s "delijama", navijačima Crvene zvezde, koji su tada ulučili posljednju priliku da se bez oružja pomlate s "Bad Blue Boysima", navijačima Dinama. No, u Zagrebu se pojavio jedan drugi Vučić koji se onog prošlog jedva sjetio kad je, iz sentimentalnih razloga, otišao na janjetinu "Pod stare krovove" u Maksimirskoj ulici…
Osim vanjskih, postoje tri unutrašnja žarišta identitetske krize. Jedno se eksternaliziralo otkako postoji država Kosovo, koju priznaju zapadne zemlje. Sad je to riješeno, ma tko što mislio. Drugi problem, vojvođanski, zapravo i ne postoji osim u političkim prijeporima s opozicijom koja tu pokrajinu kontrolira. Treći, muslimanski na Sandžaku nije akutan. To je, uostalom, Srbija u staroj optici - po novom, funkcionalističkom gledanju na stvari, svi se problemi mogu jedan po jedan riješiti praktičnom politikom i od "tereta historije" pretvoriti u prednost na narednim izborima što će se održati za tri mjeseca. Da se postigne pozitivna percepcija političkog vodstva i njegovih sposobnosti da upravlja državom, treba samo demonstrirati brzinu i agilnost. Srpski Aleksandar presijeca gordijske čvorove brzinom kojom su se nekad presijecale trake na otvaranju javnih radova koji nikad nisu bili završeni… Novi pristup srpskoj politici toliko je realističan i zdravorazumski impostiran da se čovjek može okladiti kako ga nije kreirao nijedan od senilnih memorandumskih korifeja iz Akademije nauka. Reklo bi se da nema veze ni s idejama predsjednika Tome Nikolića i njegove savjetničke svite sastavljene od lokalnih mudraca koji su se geopolitičkom mudrošću napojili na samom izvoru, u ćiriličnom beogradskom dnevnom listu "Politika", gdje se popularna političko-historijska feljtonistika odavna pretvorila u disciplinu što jako podsjeća na predmet "Obrana od mračnih sila", što se naučava na čarobnjačkom veleučilištu Hogwarts iz serijala o Harryju Potteru.
Budući da je krizu odnosa sa Crnom Gorom trebalo na brzinu riješiti, ona je ekspresno riješena: Milo je pozvan u goste, svi su se izgrlili i izljubili, izrekli su neke lijepe riječi koje ne koštaju ništa i sad je Milo plus, a ne više minus u tenzorskom računu sila, pa će to Vučićevu SNS-u donijeti nemali broj glasova... Idući korak načinjen je odlaskom Aleksandra Vučića u Banjaluku. On je ondje primio nagradu kao "čovjek godine" u izboru "Nezavisnih novina", susreo se s Miletom Dodikom, a kako je sa sobom poveo cijelu srpsku vladu, održana je i zajednička sjednica s Vladom Republike Srpske. Da se to ugovaralo u posljednji čas vidi se po tome što su ministri bili najavljeni na konferenciji časopisa "Economist" koji je veliki novosadski izdavač Robert Čoban upriličio povodom izlaska međunarodnog godišnjaka te autoritativne edicije na srpskom. No, njihovo je sudjelovanje na konferenciji u "Hyattu" otkazano zbog ove hitne misije u koju se, kako je na aerodromu bila magla, išlo automobilima… Isplatilo se, jer je Vučić tu stekao novu potporu i još povelik broj glasova koji će mu biti potrebni za "istorijsku pobedu" na predstojećim izborima što će se vjerojatno održati u martu. Dodikovi oponenti koji su računali na podršku zbog ranijih idejnih i političkih veza s radikalskim, a zatim i naprednjačkim vodstvom, uvidjeli su da na tu maglu više ne možeš računati - funkcionalistička kombinatorika Vučića je neumitno dovela drugom moćnom čovjeku koji će mu za nekoliko mjeseci pružati potporu, kao one domaćice koje s razoružavajućim osmijehom TV-auditoriju jamče da sredstvo koje endorsiraju najpouzdanije skida fleke, odnosno "uklanja tvrdokorne mrlje". Ostaje Sarajevo, ali to je nekako u domeni Nikolićevoj, to su ti stari idejni glibovi u koje poličar s Vučićevim prioritetima možda ne bi ni trebalo da stupi… Puno se riskira, a ne može se dobiti nijedan glas i sve što se ondje moglo učiniti već je obavio Boris Tadić, koji je gradio image, a ne podršku za većinsku pobjedu na izborima.
Srpski Aleksandar presijeca gordijske čvorove brzinom kojom su se nekad presijecale trake na otvaranju javnih radova koji nikad nisu bili završeni…
Novi pristup srpskoj politici toliko je realističan i zdravorazumski impostiran
Moji liberalni prijatelji u Beogradu pitaju se kako je moguće da Vučić danas na mjestima gdje ga njegov precizno određeni itinerer dovodi radi upravo ono što bi samom Vučiću ranije bilo u najvećoj mjeri nepodnošljivo? Jučer bi Vučić grdio ovog današnjeg Vučića, i to najstrašnijim riječima… Kakve, dakle, veze imaju ovaj i onaj Vučić pitaju se građanski intelektualci, kojima ništa nije jasno, a nisu zahvaćeni pobjedničkim zanosom što smete i zaludi puk kad osjeti da se gradi nova liderska karizma? Pokušaji da se ustanovi odnos između samoga Vučića, naime njegove istinske persone i njegove prijašnje retorike ne uspijeva, jer ta veza i ne postoji. Postoji samo osoba, političar koji inteligentno i bez zazora usvaja uspješniji format. Sadašnji njegov funkcionalizam ne može se dovesti u vezu s prijašnjim njegovim fikcionalizmom - taj je balkanski narativ mrtav jer ako u Srbiji ni bivša desna opozicija ne daje prebite pare za mitološke konstrukcije na kojima se gradila propala Miloševićeva država, onda sva ta memorandumska dovijanja zbilja više ništa ne vrijede i u raskošnom akademijinom zdanju na Knez Mihajlovoj mogu se mirno vratiti ranijim eminentnim bizantološkim istraživanjima kojima je srpska nauka u doba Ostrogorskoga i Đurića stekla svjetsku slavu, dok se nije bila prebacila na kurentnu političku robu i najvećeg od svih srpskih političkih funkcionalista, vještog beogradskog bankara i političkog brokera Slobu Miloševića, prevela žedna preko vode te pretvorili u ikonu srpskog političkog fikcionalizma… Upropašten i osramoćen, jadno je skončao u ševeningenskom kazamatu haške dušegupke.
Vučić, čini se, ima bolji think-tank od njega ili, što bi rekao Winnetou: "Bljedoliki ima moćnu medicinu". Zapravo, plan i program, odnosno jasno zacrtan intinerer isti je onaj koji je bio na raspolaganju Borisu Tadiću, ali čini se da je ovaj novi lider u svoju avanturu pošao s većim elanom i s manje prtljaga. On je zaista beskompromisan i puno ne filozofira - njegova pozadina i prošlost takvi su da mu to ne dopuštaju. Nije mu pružen luksuz da vlastitim promišljanjima pokuša doprijeti do autentičnog stava jer bi to bio nepotreban teret pri ovakvom brzom usponu. Odbacivši ruksak Vučić je, dakle, krenuo prema vrhuncu K2, gdje je ranije išao Čeda, ali više kao rekreativac. Ovo su sad ozbiljne stvari…
Kako će se priča dalje razvijati? U januaru imamo kongres SNS koji treba potvrditi Vučića, ali sad bez ikakvih utega ili osigurača - ako dobije isti mandat primit će ga u činu starijeg faraona prve klase. Tu također treba donijeti odluku o skorim izborima - što Nikolić neće zdušno zagovarati. Njemu je Aca Vučić miliji kao prvi potpredsjednik Vlade, PPV, nego kao prvi predsjednik Vlade SNS-a, na koju on onda, logično, neće imati naročitog utjecaja, da se i ne govori o njegovim savjetnicima i svima koji se pozivaju na solunaštvo svog naprednjačkog radikalizma...