Ubistvo hrvatskog novinara Ive Pukanića i svjetska ekonomska kriza samo na prvi pogled za nas nemaju ništa zajedničko. Iako se radi o naizgled nesmjerljivim pojavama, one po karakteru dešavanja za bosanskohercegovačke građane imaju veliku posrednu važnost.
U oba slučaja se potvrđuje regionalna međuovisnost svih aktera na aktualnoj društvenoj sceni. To je posebno izraženo u slučaju zločinačkog čina u Zagrebu, u čijim dešavanjima je mnogo toga zajedničkog i nedjeljivog po nacionalnim i državnim međama. I život i smrt, i prošlost i budućnost, i ljubav i mržnja, i trgovina i šverc, sve nam je to zajedničko u krugu Zagreb - Beograd - Sarajevo. Ovakvo saznanje nije ništa novo, moglo bi se reći. Mi smo jednostvano, htjeli to ili ne, sviđalo nam se to ili ne, i geografijom nužno upućeni jedni na druge. Naravno, samo politikanti i ostrašćena politika iz te činjenice nužno izvlače političke i identitetske konsekvence te podgrijavaju razne restauratorske duhove. Ovdje se radi o geoantropološkom, a ne političkom zajedništvu. Uostalom, međuovisnost naših života toliko je danas u savremenom komunikacijskom društvu banalna činjenica da je o njoj trošiti riječi suvišno.
Namjera nam je ovog puta govoriti o siromaštvu, a ne o zločinu i terorizmu, te o uzrocima, a ne posljedicama. Siromaštvo je ono čime se posljednjih dana, a povodom spomenutih događanja, nerijetko hvalimo. U prvom slučaju pohvale su tipa da smo mi siromašno društvo i da samo s velikom lovom dolazi veliki kriminal, jaka mafija, organizirano podzemlje, žestoki momci, auto-bombe, spektakularna bjekstva, filmska ubistva, skandali itd. A kako smo mi siromašni i nerazvijeni tako nečeg sličnog kod nas nema niti može biti! U slučaju aktualne svjetske ekonomske krize javno se od državnih zvaničnika kao jedini ohrabrujući argument za naše stanje može čuti to da nas siromaštvo i provincijalnost spasavaju. Argument je kolokvijalanog tipa: kriza se kao neće peti uz bosanska brda, velika je uzbrdica, zapuhala bi se, lakše joj je da nas zaobiđe; uostalom, ako bi se nekako i uspjela popeti do nas tu ne bi ništa hajrovala, nema se kod nas ništa ušićariti.
Šetališna staza pored rijeke Miljacke koja vodi od kafane "Bazeni", preko Darive do Kozje ćuprije isto tako samo na prvi pogled sa spomenutim zbivanjima nema nikakve veze. A ima. Ovo je sigurno jedan od najljepših rekreacijskih prostora u regionu. On ne da je nadohvat gradu već je skoro smješten u njegov sami centar na način da iz njega neopaženo išetate za nekoliko minuta u dolinu čiste rijeke i u susret svježem planiskom zraku. U našin okolnostima ne treba ni napominjati da je staza najvećim dijelom neuređena i da se neredovno održava, izuzimajući Aleju ambasadora. Ali to ovom prilikom i nije toliko bitno. Ono što iritira pažnju prolaznika i što je krajnje znakovito jeste način na koji su polupane klupe za sjedenje. Na svim klupama se redovno lome drvene gredice, i to bi se nekako i progutalo da nije lomljenja i samih betonskih konstrukcija. Kakav je to tip svijesti ili koja je to i čime izazvana agresivnost pa da se s namjerom uzme tokmak ili kakvo drugo oruđe, iznese na šetalište van grada i njime lome betonske klupe za sjedenje smještene pored rijeke. Najveće nasilje i počinje s njegovom banalnom razinom - razbijanjem klupa po parkovima i šetalištima.
Ubijanje državnika po Beogradu, mafijaška ubistva po Zagrebu, tramvajska nasilja i ubistva po Sarajevu, markeri su novog doba u kome je novac određujući činilac društvene stvarnosti. Što je društvo manje demokratsko i socijalno veći je razmak između malobrojne grupe bogatih i velike većine siromašnih. Nadati se da nam se nešto takvo neće zbilja i desiti mada je sve više događanja, od malih gradova do nacionalnih metropola, da grupica pojedinaca vodi cjelokupnu igru, a da svi ostali samo statiraju. Takva nepravedna, u našim okolnostima najčešće špekulativna i na stvarnom radu nezasnovana raspodjela bogatstva može biti, i vjerovatno će biti, izvor nezadovoljstva i različitih formi frustracija i nasilja. Nasilje se pojavljuje dvostruko. Pojavljuje se kao sredstvo sticanje ličnog psihološkog identiteta, s jedne, i kao način skraćenja puta u usponu na hijerarhijskoj ljestvici moći i bogatstva, sa druge strane. Novac a ne nacija postat će, ako već to nisu, određujući činilac naših postkonfliktnih postkomunističkih društava. Lice balkanskog kapitalizma je, kao i svakog, samo profitersko. Nacija će se koristiti, i već se koristi, samo kao mobilizacijsko sredstvo konzumentskih društava. Zar se svaki dan negdje u Bosni i Hercegovini ne otvori neki novi tržni centar? Sve su šanse da u budućnosti imamo više kapitalizma, a manje nacionalizma. Više trke za parama, a manje svojih života. Srećno.