Od svih političkih fraza, najgluplja mi je ona: "Pustimo sad prošlost, okrenimo se budućnosti!"
To su dva provjerena eskapistička modela - ili razmatramo što je bilo, zašto je bilo i kako, ili, budući da ne želimo odustati ni od jedne zablude, jer bi to zahtijevalo napor, stjecanje znanja i ovladavanje materijom, batalimo, pa se okrenemo jedinoj stvari o kojoj se bez napora može još lakše trkeljiti i fantazirati, a to je budućnost. A zašto se ne bismo okrenuli sadašnjosti? Sadašnjost je nevjerojtno instruktivna. Krijepi okrutnom hladnoćom, umjesto što nas uvlači u omame snatrenja o proteklome ili kokainske vizije blistave budućnosti.
Nekim dobrim Makedoncima koji prodaju moju i Klingerovu knjigu o Titu po Skoplju dao sam intervju koji je, naravno, sadržavao odgovore na oba ključna spleta pitanja: restrospekcija plus razna proračanstva... To što pokušavaš trijezno prosuđivati, djelovati antimitološki i realistički, ne može puno pomoći, jer sve te teme, zapravo, mrtve, ili ne postoje, kao što je u fenomenalnom stihu pjesme "Burnt Norton" objasnio T.S. Eliot:
"Time present and time past
Are both perhaps present in time future
And time future contained in time past.
If all time is eternally present
All time is unredeemable."
Dakle - ofrlje i bez neke androdske lirske prevodilačke funkcije: "Vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje, možda su oba prisutna u vremenu budućem, a buduće vrijeme sadržano je u vremenu prošlom. Ako su sva vremena vječno prisutna, nijedno se ne može iskupiti..." Niti će ti, dakle, prošlost pomoći oko budućnosti, ni sadašnjost ekskulpirati prošlost, niti je to što sad radiš ili si napravio garancija da ćeš izbjeći nešto što tek treba da te zadesi. Nije to fatalizam, nego realno stanje stvari - goli egzistencijalizam u sagledavanju okrutne sadašnjosti. Dobrim Makedoncima ne ide u glavu kako su oni to bili prinuđeni da uđu u versajsku Jugoslaviju iako ih u vezi s tim nitko nije pitao - te znači li to da su onda, kao i danas, igračka u rukama "malih velikih" balkanskih regionalnih sila, Grčke, Bugarske, Srbije, a i onih koji iza njih stoje? Tu počinje svaka ozbiljna kafanska analiza, kad se naruči još kilo beloga i knjaz miloš/jamnička/radenska... Ne znam što sad dolje naručuju, zadnji put motao sam se ondje po kafanama dok je radio neki "Ilinden" u jednoj od smole crnoj daščari, te odlazio na ručak koji i danas smatram - priznao sam to neki dan ženi - najboljim restoranskim jelom koje sam okusio u životu. Pasulj i pet ćevapa unutra u jedom bifeu preko puta skopske bolnice, gdje je bilo jako jeftino... Sve one patke u najboljem, drugom najstarijem pariskom restoranu "Café Anglais" (svaka ima svoj broj, koji zavedeš u svoj gastronomski dnevnik) mogu se sakriti, kao i mišlenovska kuhinja u "Grand Vefouru" u "Palais Rotyale", gdje je navraćao sam Honore de Balzac na brzi ručak, koji je sačinjavao, piše gastronomski povjesničar Giles MacDonagh, "osam tuceta oštriga iz Ostendea, tucet janjećih kotleta, patku s mrkvicom, pečenu jarebicu, list iz Normandije, ne računajući predjela, desert, voće i raznu cugu". Dakle, rješavanje tih geostrateških zagonetki iz prošlosti, zašto su nam one tako bitne? Zato što pokazuju cinizam velikih sila prema nama, plemenitim Balkancima, koje uvijek netko terorizira. Evo, prinudili su nas da ubijemo Franju Ferdinanda, pa nas zbog toga sad vrijeđaju i ne mogu se dogovoriti tko će u Sarajevo doći da to obilježi kao naš, njihov ili zajednički grijeh - Angela Merkel ili Francoise Hollande? A ako on dođe, hoće li s njim doputovati "Trivelerka" ili ona mlađa glumica, koja isto ima dvoje djece, ali jako dobro izgleda, a inače je, osim pihologije, studirala cirkuske znanosti i umjetnosti kod jedne ugledne pariske obitelji ciganskih klaunova? Ne sumnjam da dio bulevarske štampe koja izlazi na Čekaluši Čikmi ima jedno mišljenje, a drugi dio, s Bulevara maršala Tita, drugi. A sve to pobuđuje silnu čaršijsku političku aktivnost po svim balkanskim kasabama, upućuje te da stvari ne prihvaćaš ne razmislivši o najtajnijim motivima nevidljivih protagonista... Uvijek je tu nešto protiv nas, prisutni su dalekosežni interesi, oni žele naše baze, naše sirovine, naše tržište, naš Sibir, naš Kuvajt, našu Rursku oblast... Kad sam s dobrim Makedoncima razjasnio sva pitanja prošlosti, pa i to kako su i zašto Makedonci nagrabusili jer se Tito zakačio sa Zapadom zbog Egejske Makedonije, a sa Staljinom oko Makedonije i Albanije, gdje smo mi ni krivi ni dužni bili okupator i agresor, prešli smo odmah na pitanje budućnosti - kad će Makedonija u NATO? Tu sam ih dočekao. Kad provedete reforme, rekao sam. Znači, kad se država demokratizira, odbaci taj karikaturalni nacionalizam koji ljude motivira da grade zlatne spomenike svim mogućim junacima iz grčke početnice, a problem s lokalnim Albancima pokušavaju apsolvirati na mirni način, kulturnim aparthaidom. Kad se razvije ekonomija koja je sad na pet i pol tisuća dolara per capita, jer je društvo premreženo korupcijom, birokracija svime upravlja, a zakoni o slobodnom poduzetništvu, koje bi trebalo da ohrabri strane poduzetnike, ne vrijede prostora na hard-disku koji zauzimaju. Pa to kao da je riječ o Zagrebu, Banjaluci, Sarajevu ili Beogradu, zar ne? Ja mislim ovako - pustimo sad prošlost, a zaboravimo budućnost, pogledajmo ima li nešto u sadašnjosti što bi se moglo radikalno popraviti i prepraviti? Razgovarao sam s jednim tipom koji pokušava promišljati hrvatsku ekonomsku strategiju za naredni politički ciklus. On misli - a ja se tu s njim potpuno slažem - da sva društvena pitanja treba momentalno zamrznuti na četiri godine političkim konsenzusom, koji moraju podržati predsjednik, parlamentarne stranke, Bruxelles i Berlin. Znači, ništa ne diramo, ni ćirilicu, ni brak, ni seksualni odgoj, apsolutno ništa... Samo provodimo liberalne ekonomske reforme, rastavljamo državu na proste faktore i stvaramo Hrvatsku 2.0, koja će biti neusporedivo jeftinija i potpuno hladna prema svakoj skupini jebivjetra, koji nekakvim prosvjedima i sličnim diverzijama pokušaju ostvariti prava koja im propala država ne može osigurati. Znači, četiri godine nikoga se ni ne pita i nikome ne odgovara, osim Bruxellesu, dok se ne provede sanacija i ne uđe u pozitivni razvojni ciklus. Mala Hrvatska zbilja nije neki veliki problem. Njen je ukupni prihod na razini srednje velikih europskih poduzeća, kao što su, recimo, "Nokia", "UniCredito", "Bayer" ili "Volvo". S tim što "Volvo" ekonomski učinak više od četiri milijuna Hrvata ostvari sa 100.000 radnika... Pa ipak, iako hrvatska tvrtka ima nešto veće računovodstvo - državnu upravu sa stotinama tisuća zaposlenih - nije to jako komplicirano poduzeće i nema sumnje da se može izvesti na pravi put u jednom, možda dva mandata reformske liberalne vlade. To je pokazala Slovačka, koja je prije dvadeset godina počela s nacionalnim dohotkom na razini Makedonije, a sad je dostigala 24.000 dolara per capita, gotovo isti kao i visokorazvijena Češka! A i oni imaju samo planine, nikakve specijalne resurse - osim što je narod radin, strpljiv i puno ne sere... Taj "glublji kompleks" ono je najgore što nas ništi, osim sklonosti kafanskoj filozofiji, beskonačnim analizama prošlosti i zagledanju u budućnost kroz konkavno dno vinske flaše. Dakle, ukratko - vratimo se u sadašnjost.