Nakon što smo svi odahnuli što rata neće biti, što će cijene vještački prestati rasti i što ćemo predstojeće blagdanske dane u rahatluku provesti, jer je nakon nekoliko sedmica natezanja usaglašen protokol o radu jednog državnog doma, red se ozbiljno upitati o stvarnim dometima tzv. okončanja tzv. krize u Bosni i Hercegovini.
Prije svega, aktualno bosanskohercegovačko društvo je krizno društvo po sebi te je davati usaglašavanju protokla jednog državnog doma značaj odlučnog političkog čina ne samo neozbiljno već krajnje shizofreno. Taj čin ima svoju pragmatičnu ali ne i političku vrijednost. Tenzije su pale, ljudi su odahnuli i to ima svoju prevashodnu psihološku dimenziju i značaj u ovom trenutku.
Ono što je loša strana svega jeste da smo se ponovo uvjerili da su naši ljudi sjajan materijal za manipulaciju i to saznanje mi je stašno. Možda poraznije od toga može biti strančarenje oko postignutog sporazuma njegovim minimiziranjem i pokušajem da se i iz ovako jalove situacije nešto ulovi za sebe. Istinski rečeno, sporazum kakav-takav ima svoj posebni socijalno-psihološki značaj i efekat. On odslikava u bosanskohercegovačkoj politici nešto drugo i to je ono što me ovog puta zanima, ono što je u njoj danas ishodišno i određujuće.
To drugo je prevaga taktike nad politikom u javnom djelovanju. U tome su sve stranke i sve političke opcije iz oba entiteta jednoobrazne. Šta to znači i u čemu se ta razlika politike i taktike ogleda? Politika bi u našem slučaju značila planski dugoročno usmjerenu djelatnost političkih subjekata na održivo i trajno rješavanje društvenih odnosa, dok je taktika gašenja požara čašom vode kratkoročna aktivnost izražena u palijativnim i pragmatičnim rješenjima koja osiguravaju preživljavanje aktera na političkoj sceni i odlaganje kvalitativnih rješenja. Sva naša politka je najobičnija taktika. Odrednica taktike je vrijeme shvaćeno u njegovoj kratkoročnoj dimenziji. Politički život se zbiva u kratkotrajnim vremenskim veličinama, najduže godinu ili dvije, nema političke strategije istraživanja i rješavanja problema, nema prenosa obaveza s jedne vlade na drugu, sve se zasniva na kratkoročnim i brzim medijskim efektima, rezultati i kvalitet nisu bitni, bitno je da se nešto dešava, da se vrti, što bi rekli šaneri. U tom smislu i kriza nam je taktička kao što je taktičko i njeno rješenje. Čekamo samo novu priliku da sve počne ispočetka. U tom krugu se nalazimo posljednjih deset godina.
Uzmimo za primjer politiku međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Po mnogim dobronamjernim inozemnim analizama ona je ovdje doživjela već odavno neuspjeh. Zapravo, od početka je to bila ozbiljno nezasnovana politička prisutnost. Nikad OHR nije imao mandat stvarne izvršne vlasti pa time i bitne odgovornosti za stanje u našoj zemlji. A vlast je izvršna vlast. S vremena na vrijeme on je prakticirao zakonodavnu i kaznenu personalnu vlast ali ne i državničku politiku. Kretao se po površini problema, što je na kraju rezultiralo time da je samo povlađivao lošem stanju. On je praktički samo budni posmatrač tuđeg zbivanja; krajnje neobavezno i neodgovorno. Svoju poziciju međunarodna zajednica je pretvorila u taktičko poigravanje sa situacijom bez valjane volje za njenim sređivanjem. U tom smislu ona je izvor i generator politike kao taktike, te nas nije trebalo baš natjeravati da prihvatimo njenu igru. Mi smo svjesno polupali lončiće pa smo evropske integracije kao cilj društvene i političke tranzicije pretvorili u instrument rješavanja naših unutrašnjih razmirica. Samo da parafiramo Sporazum o pridruživanju, a kad ga potpišemo svi naši unutrašnji nacionalno-politički raskoli bit će riješeni!!! Nažalost, niti protokolima niti parafima se ne rješava niti će biti riješeno naše međusobno nepovjerenje. S vremenom su sve veće šanse da se ono na ovaj način samo produbljava.
Šta je s onima koji napadaju OHR? Cilj cjelokupne protekle taktički izazvane krize bio je napad na OHR. OK, njegov odlazak nije sporan za sve aktere bosanske društvene scene, ali pod uvjetom da se državna vlast ustroji i društveni odnosi postave na zadovoljavajući nivo. Da bi se OHR povukao država mora biti funkcionalna, a da bi ona pri našoj političkoj tvrdoglavosti postala funkcionalna nažalost mora djelovati taj isti OHR. I tu se krug zatvara. Tako zapadamo u stanje politike kao taktike. Političkim životom dominiraju političke stranke, a njima autoritarna vodstva na svim nivoima. Na društveno-političkoj sceni Bosne i Hercegovine prevlađuju lični interesi nad općim, nedostaje političkog rada s narodom, politički rad u strankama je zapostavljen za račun sinekure u državi i sl. Bitno je pregurati od izbora do izbora. A kako su nam ćilimi pomali problemi se samo gomilaju i ispod njih uveliko vire.