Budžeti su glavna tema ovih dana, baš kao što je i normalno krajem godine. Sjednice parlamenta svake godine iste, a budžet obično malo manji nego što se očekivalo. U Parlamentarnoj skupštini BiH ponavlja se priča od prošle godine jer u Predsjedništvu BiH nisu ispoštovani zadati okviri Fiskalnog savjeta pa se predloženi budžet vraća na dodatne korekcije.
Na kraju će ga i korigovati onako kako je prvobitno bilo predloženo i upitno je samo da li se ide na već tradicionalnu odluku o privremenom finansiranju.
U Narodnoj skupštini Republike Srpske budžet je kod mnogih izazvao buru osjećanja pa su se narodni poslanici u skladu sa nazivom služili narodnim pjesmama i poslovicama da objasne aktuelnu fiskalnu politiku.
U Federaciji BiH, tom finansijskom svjetskom čudu, na istoj sjednici razmatraće i rebalnas budžeta za ovu i prijedlog za iduću godinu. Tog dana jedino se može očekivati da federalni ministar finansija Vjekoslav Bevanda dođe u odori Djeda Mraza i ispuni obećanja parlamentarnih stranaka data boračkim udruženjima, penzionerima, invalidima, prosvjetarima, metalcima, rudarima... Usvaja se budžet za izbornu godinu i tu treba naći mjesta za sve želje birača. Zato se koplja lome na nivou BiH da se još doda u kasu za povratak iako 40 miliona KM stoji neisokorišteno, zato se u FBiH zbog boračkih naknada dovodi u pitanje stendbaj aranžman sa MMF-om (koji je ruku na srce najpotrebniji ovom entitetu) i zato u RS novca ima za nedefinisane projekte jačanja entiteta, a nema za profesore, ljekare i policajce.
Naravno, statistika entiteskih vlada odmah bi rekla drugačije jer rast industrijske proizvodnje, bruto-neto plate, prosjek, BDP, bla bla...
Stvarnost je da većina onih koji su u socijalnim programima entiteta jedu sve više hljeba, a sve rjeđe mesa. Stvarnost je da neki stari ljudi krišom obilaze oko kontejnera i krijući se iza pohabanih okovratnika ulaze u narodne kuhinje po porciju kupusa. Stvarnost je da su se neki poslanici, delegati, ministri i njihovi savjetnici tek sada najeli i da su se našli u čem' nisu bili. Takvi brzo zaborave svoje blato obrisano na debelim crvenim tepisima skupštinskih holova. Uzalud ponavljana priča koja već postaje patetična nije odraz trenutnog stanja nego duboko nagriženog društva. S pričom o evropskim standardima, dok se osipa vlastito blato sa đonova, nestala je priča o brizi za bližnjeg svoga. Istjerane su stare socijalističke misli kao đavolja rabota, a socijalademokratija na balkanski način postala je sinonim za socijalnu neosjetljivost. Tužno je gledati kako se predsjednici minornih udruženja, mjesnih zajednica i opštinskih odbora bore sa svojim kravatama i frazama "odgovorno tvrdim" i "lično smatram" samo da bi preživjeli od nečije članarine, donacije i dnevnice. Njihovim je snažnim ispucalim rukama, kojima objašnjavaju svoju tansparentnost, mjesto za plugom na dugim njivama koje su ih othranile, a oni ih se stide. Ubijeđeni da je politka zanat oni uče i odlučuju u hodu, a zbog loše politike neki stari ljudi čekaju svoju porciju i budžet za iduću godinu koju možda neće ni preživjeti.