Niz događaja posljednjih dana utjecao je na uspostavu pozitivne političke klime u našoj zemlji. Spomenimo samo američke predsjedničke izbore, sastanak lidera trenutno najjačih političkih stranaka iz tri bosanskohercegovačka naroda (Tihića, Dodika i Čovića), novu strategiju Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, te naposljetku - ili bolje na samom početku - lokalna pomiriteljska inicijativa Udruženja "Istina, pravda, pomirenje" iz Tuzle i bijeljinske Komisije za istinu i pomirenje.
Ne može se izbjeći dojam da navedena događanja imaju pozitivan učinak na stvaranje jednog politički relaksirajućeg osjećanja kod naših ljudi, da omekšavaju tenzije, međuentitetske i međunacionalne napetosti, da na psihosocijalnoj razini, i to želim podvući, djeluju umirujuće. To je ono što je običnim ljudima i najbitinije. Takav osjećaj vraća povjerenje u ljude, u budućnost, u život.
Našim ljudima je na svim stranama dosta nemira, kriza, međusobnih optužbi, prepucavanja političara. Oni bi da se vrate sebi, svom životu, svojoj porodici, imanju, zemlji, onom od čega se živi, jer vrijeme ionako prolazi... Ovim ponovo naglašavam da navedena događanja ljudi doživljavaju pozitivno. Drugo je pitanje kako ova tekuća zbivanja možemo razumijevati i interpretirati.
U svim događanjima ipak interesi su odlučujući. Uzmimo primjer dogovora dijela političkih lidera postignut o nekim strateškim političkim pitanjima proteklog vikenda u Odžaku.
Da li je taj dogovor prodaja magle, politička finta, bacanje prašine javnosti u oči, izdaja evropskih principa ili prodaja nacionalnog ponosa - kako su ga u javnosti kvalificirale konkurentske političke stranke koje u njemu nisu ni sudjelovale - vrijeme će najbolje pokazati, ali se na psihološkoj razini kod svih mogućih aktera i javnosti mora uspostavljati prostor za mogućnost i održivost jednog ovakvog dogovora. Mislim na dogovor uopće. Krize i nepovjerenja nisu niti mogu biti okvir života.
Otvorenost za sporazum, kompromis i povjerenje jeste možda generičko etičko stanje čovjeka. Međutim, društveni odnosi su ono što posreduje to stanje te iz tog razloga je potreban politički, svjesni i voljni napor ljudi da se uspostave i same pretpostavke za otpočinjanje procesa pomirenja.
Svim ozbiljnim ljudima je jasno da u našoj stvarnosti na brz način nema niti može biti nekakvih konačnih i vječitih historijskih sporazuma koji bi jednom za svagda pobrisali sve tamne mrlje naših međusobnih odnosa. Samo je pragmatičkim dnevnim angažmanom u okviru jasnog cilja moguće nešto učiniti.
Toga kao da su posebno svjesni akteri civilne scene sjeveroistočne Bosne, koji su ovih dana u Bijeljini razgovarali o jednom nizu otvorenih pitanja proisteklim iz minulog rata. Ne smijemo prenaglašavati značaj ovog susreta, posebno što se o toku razgovora iz medijskih izvještaja ne zna mnogo, ali sam čin susreta moramo ocijeniti krajnje pozitivno.
On jednostavno ohrabruje ljude. Nije sada važno toliko ko su sve bili akteri susreta, da li su ovakvi ili onakvi, da li su predstavljali sebe, svoje organizacije ili narode kojima pripadaju - budući da mi ljudima u svakom poslu prvo tražimo njihove vlastite karakterne mane - koliko to što susret ima dozu simboličkog za Srbe i Bošnjake s toga područja naše zemlje.
Pored ovog pomiriteljskog međunacionalnog simbličkog kapitala bitna značajka ovog susreta je u njegovom lokalnom karakteru. Naime, ovo je lokalna inicijativa jer dolazi s margine, iz civilnog sektora društva, a ne iz političkog centra države ili nacije.
Predmet razgovora su pojedinačna, konkretna događanja vezana za stradanja srpskih vojnika na Brčanskoj malti u Tuzli i bošnjačka stradanja u Bijeljini. O navedenim događajima i njihovim spornim interpretacijama se prvi put otvoreno govorilo. Suočavali su se svjedoci zbivanja, učesnici na tad suprotstavljenim stranama.
Da li će se ovakav susret ponoviti u Tuzli ili će ostati na jednokratnoj lokalnoj inicijativi zavisi od njegovih organizatora. On može prerasti u širu mirotvornu inicijativu, daleko izvan lokalnih i regionalnih okvira. Za nečim takvim postoji potreba kod ljudi, a ne izostaje ni opća društvena i politička klima za odvijanja u tom pravcu.
U svakom slučaju, uočljiv je izostanak sličnih sastanaka i inicijativa kao što je još uočljivije, da ne kažemo čudnije, što se niko i ne pita o tome da nemamo razvijenu mrežu pomiriteljskih inicijativa. Stiče se pogrešan dojam da mnogima, čak i onima koji toga nisu ni svjesni niti o tome razmišljaju, stanje blagih podjela, tenzija, čarki i međusobnih optužbi čak i odgovara.
I vjerske zajednice bi se mogle angažirati u politici pomirenja. Zašto da ne? Kakav je njihov pomiriteljski potencijal drugo je pitanje. Istina, one u pomiriteljskom djelovanju nemaju neku tradiciju, osim protokolarno pokazivane ljubaznosti, te bi takav angažman za njih bio jedan novi iskorak. Komparativna iskustva sa sličnim angažmanima mogla bi se uzeti sa strane. Bez obzira na veliki značaj religije u životu običnih ljudi bosanskohercegovačka tradicija pomirenja je duboko sekularna.
Mirovna vijeća, koja poznaju naša razdoblja konflikata, uvijek su bila isključivo sastavljena od uglednih laika, po pravilu ne od svećenika ili imama. Svijest o etničkoj srodnosti i poslanju zajedničkog življenja smatrana je sigurnijom osnovom za pomirenje od istog ibrahimovskog/abrahamovskog korijena, koji kao takav, eto, nije dovoljan.
Sa druge strane, politiku izgradnje zajedničkih moralnih i društvenih vrijednosti koju bi vodile vjerske zajednice trebalo bi deelitizirati, spustiti na razinu osnovnih organizacionih religijskih jedinica kao što su džematski odbori, crkvene općine, župe i parohije.