Koji je sadržaj i karakter bosanskohercegovačkog multikulturalizma? - klasično je sociološko pitanje nad kojim se svaki put zapitam kada odem u hercegovački zavičaj. I svaki se put, baš kao što je to bilo i prošli vikend, uvjerim da je na to znanstveno pitanje teško dati egzaktan odgovor.
To ne znači da je priroda prepletenosti bosanskohercegovačkih naroda, njihova upućenost u svakodnevnom životu jednih na druge, njihova međusobna prisnost i razlikovnost diskurzivno neuhvatljiva, ali znači da je u njenom definiranju lahko pogriješiti i da je ono, kao po pravilu, do sada služilo i nečemu izvan tih samih međusobnih odnosa. U našim sličnostima i razlikama, bliskostima i udaljenostima, posebnostima i općenitostima uvijek je bilo, a i danas ima, puno ideologije, nanosa sa strane, tumačenja i interpretacija. Što su takve interpretacije bile bliže politici, pa ma kojoj, u pravilu su bile dalje od istine. Sjetimo se samo komunizma i jugoslavenstva kao paradigma konvergencija, te današnjeg nacionalizma i parohijalizma, kao modela divergencija. U oba primjera se na razlikama gradila velika naracija, ideologija, novi početak..., a što je vodilo njihovom vještačkom uzdizanju i nasilju nad drugim i drukčijim.
Za Uskrs je umrla moja komšinica Anka. Vijest o smrti Komanjke (običaj je u južnoj Hercegovini da se udata žena zove po prezimenu ili mjestu rođenja, a budući da je Anka bila rođena na Komanju, brdu poviše Stoca, zvali su je Komanjka) moja majka primila je vrlo teško. Plakala je pred ukućanima, žalila je konu. Svi smo tu vijest primili s velikim iznenađenjem, kao da nam je umro neko jako blizak, a Komanjka to jeste bila i osjećali smo je dijelom naše kuće. Nisam bio u prilici ići na sahranu. Bili su tamo moji rođaci i mjesni svećenik nije zaboravio spomenuti zahvalu komšijama druge vjere koji su priskočili u pomoć oko Ankine sahrane. Protekli vikend, na Mali uskrs, bio sam u zavičaju i otišao komšiji na žalost. Poslije dugo, dugo godina ušao sam u tu kuću, prvu komšijsku i nemuslimansku. U tu kuću sam ulazio nekada, mislim jednom ili dva puta, i to neplanirano, a najbolje smo komšije, najbliže, odlično se slažemo, i pored toga što su moji tokom rata protjerani i sve im potom bilo zapaljeno i uništeno. U našem zajedništvu s tim komšijama katolicima ima određenog dostojanstva i odmjerenosti, nečeg tako finog i to tradicionalno zajedništvo dijelom očuvano na selu bitno se razlikuje od onog modernog, kojeg imamo u gradu. Na selu se razlike znaju i poštuju, sveci, slave i svi blagdani se međusobno znaju i na odmjeren način čestitaju. U tom nema pretjerivanja, nema licemjerja, dodvorništva, ogovaranja... Prostora zajedničke komunikacije je mnogo, od javnih prostora za igru i zabavu djece i odraslih, do dvorišta, avlija i samih polja. Najčešće je dvorište granica socijalne komunikacije, još se unutar njega, a samo između najboljih komšija, odvija određena komunikacijska intimnost, dok je kuća u pravilu prostor potpune intimnosti, različitosti. Prag se rijetko prelazi, to su činili iznimno samo najbliže komšije i u tome ničega lošeg nije bilo. Granica posebnog i zajedničkog bila je nepisana, ali u bilo kojoj situaciji svakom od učesnika komunikacije poznata. Nasuprot tome, u modernističkoj komunikacijskoj isprepletenosti sve razlike su prekoračene, skoro pobrisane, i od toga se pravila velika vrijednost. Sadržaj zajedničkog u stoljećima tradicionalnog načina življenja u Bosni i Hercegovini nije određivala ideologija već sam život te njegove potrebe i svakodnevica. Za sušnih dana u Hercegovini su svi, bez obzira kako se Bogu molili, na isti način bili zagledani u nebo i od kiše ovisni. Skoro sve je običnim ljudima bilo zajedničko osim politike, to je ono što želim naglasiti, i to samo iz razloga što je ona dolazila iz sfere izvan njih. Svijet ljudi različitih vjera bio je u zbiljnosti jedinstven u toj različitosti, i on jeste jedinstven, ali je njegova politička interpretacija u to zajedništvo unosila krvave razlike. Tako su se smjenjivali, i još se smjenjuju, periodi rata i mira. Kako je modernizacija života značila njegovu politizaciju tako je rasla i socijalna destruktivnost, etnička distanca, povremena mržnja, a počesto i ratni zločin. Informacijski, politički i komunikacijski razvijeni svijet polučio je neočekivane rezultate, ne estetsku ili svjetonazorsku već jedino etničku difersifikaciju. Stoga je njegovo retradicionaliziranje danas tako potrebno, ali ne kao antiglobalizacijsko pomodarstvo, niti kao dnevno-političko instrumentaliziranje različitosti poput Međureligijskog vijeća, ali da kao unutarnje prihvatanje i živjenje jedinstva različitosti među nama. Pri tom te razlike ne treba gledati kao kvalitet niti kao nedostatak već kao datost i naš izbor. Ne treba težiti ni tome da se one umanje niti povećaju. Razlike među našim ljudima, vjerama, jeziku i kulturama treba gledati kao razlike među sortama biljaka, recimo grožđa ili breskve. I samo na taj način sferu socijalnog i političkog možemo zaštititi od njihovih skrivenih totalizirajućih i zlih nakana.