Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, umjesto na stranačke pregovore o formiranju vlasti, sproveden je u pritvorsku jedinicu Suda BiH, nakon što mu je juče izrečena kazna zatvora od pet godina za zloupotrebu položaja.
Tako je Sud BiH juče ocijenio rad Dragana Čovića dok je bio ministar finansija u Vladi FBiH 2000. godine, kada nije suspendovao spornu uredbu kojom se kompanija `Lijanovići` iz Širokog Brijega oslobađa plaćanja taksi na dio mesnih proizvoda potrebnih za proizvodnju. Kako je u optužnici navedeno, ova uredba federalni budžet oštetila je za 1,8 miliona KM. Sada je jasno da je Čovićeva odbrana bespotrebno gubila vrijeme i energiju dokazujući da li je bivši ministar finansija potpisao ovu uredbu, jer je Sud ocijenio da i pored upozorenja i dopisa nije spriječio primjenu štetne uredbe.
Ako je Tužilaštvo BiH uspjelo uvjeriti Sudsko vijeće da je Čović ovakvim podzakonskim aktom omogućio firmi `Lijanovići` da ne plati 1,8 miliona KM i tako zloupotrijebio položaj i ovlaštenja, ostaje nejasno kako nisu krivi oni koji u budžet FBiH nisu platili tih 1,8 miliona KM? Da li su taj novac potrošili da se takva uredba prethodno donese, a poslije i da se na svim sudskim procesima dokaže da u njoj nije bilo ništa sporno?
Ne treba zaboraviti da je svojevremeno i Vrhovnom sudu FBiH ponestalo dokaza o carinskim utajama kompanije `Lijanovići`, a nakon jučerašnje presude oni mogu mirno tražiti i isplatu odštete za svu štetu koju je kompaniji ovakav proces mogao nanijeti. Neupućenim posmatračima tako ostaje nejasno da li je Čović, ničim izazvan, donio i sprovodio ovakvu uredbu na osnovu koje se, tvrde zlonamjernici, nastavila graditi imperija `Lijanovića`. Ako se sjetimo koliko su puta iz Mesne industrije `Lijanovići` preko svojih udruženja zatražili izmjene Zakona o carinskim tarifama i ako pažljivije pogledamo stranački program Narodne stranke Radom za boljitak, koju su Lijanovići osnovali, a bazira se na novom kursu u carinskoj, odnosno spoljnotrgovinskoj politici, onda je posve jasno kome je Čovićeva uredba išla u korist. U javnosti se mogao steći pogrešan utisak da se pred Sudom BiH našao dobro uvezan lanac u višemilionskim prevarama, ali Tužilaštvo to očigledno nije dokazalo u optužnici od 169 strana. Koliko je optužnica bila utemeljena na dokazima, najbolje govori da su braća Lijanovići oslobođeni za zloupotrebu položaja ili ovlasti, davanje mita, davanje dara ili drugih oblika koristi, zloupotrebu ovlasti u privredi, krivotvorenje dokumenata i poresku utaju od oko 40 miliona KM. Tužilaštvo BiH ništa nije dokazalo ni u slučaju ustavnog sudije Mate Tadića i univerzitetskog profesora Zdravka Lučića, koji su takođe bili optuženi. Bilo bi strašno da je dnevna politika uticala na izricanje ovakve presude, jer u Sudu BiH tvrde da to na njih nije uticalo ni u slučaju ostalih zvučnih imena, poput Mirka Šarovića ili Hasana Čengića.
Bilo bi ohrabrujuće da svaki funkcioner koji zloupotrijebi položaj bude i kažnjen. Odgovornost je nešto što manjka u svim segmentima bh. društva, pa i pravosuđu, kojem se svojevremeno omaklo da još jednom bivšem predsjedniku HDZ-a (Anti Jelaviću) došapnu presudu i puste ga da ode daleko od sistema koji se tek uhodava.