Autoteritorijaliziranje hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, njeno eksplicitno i implicitno interesno ograničenje na samo jedan dio države - zapadnu Hercegovinu - istovremeno je njeno automarginaliziranje. Teritorijalizacija hrvatske politke proizvela je, dakle, njenu marginalizaciju. Odnos teritorije i političke koncepcije drukčiji je kod druga dva bosanska naroda i proizvodi sasvim druge efekte.
Teritorijalizacija srpske politike na Republiku Srpsku dosljedno je provedena na svim razinama tog nacionalnog korpusa i u tom pogledu ona ne posustaje. Ona je ojačala taj nacionalni i politički entitet do te mjere da je danas gotovo presudni odreditelj cjelokupne bosanske državne i nacionalne politike. Znači, tu su proizvedeni sasvim drukčiji efeketi već u hrvatskom slučaju. Hrvatima ne samo da nije uspjelo da privremena ratna "osvajanja" legaliziraju na unutrašnjem i spoljnom planu, da zadrže svoj entitet i da ga kroz međunarodne mirovne forume ozvaniče, već su daljim insistiranjem na teritorijalizaciji svoje politike i cjelokupnog hrvatskog identiteta svakim danom sebe dovodili u nezavidniju, periferniju političku poziciju.
Najnovije okupljanje šefova hrvatskih stranaka potpisnica Kreševske deklaracije u Mostaru na tragu je posljedica takve politike. Istina, iz tog se kruga prvi put čula jasna dijagnoza o marginalnom statusu hrvatskog političkog faktora u Bosni i Hercegovini, ali nije izrečen i jasan zaključak da je on u najvećoj mjeri posljedica višegodišnje pogrešne politike koja je taj narod svodila na jedno parče tzv. nacionalne teritorije. Kolokvijalno rečeno, ono što jača Dodika slabi Čovića. Bez obzira na to koliko to izgledalo paradoksalno hrvatska politika će biti marginalna sve dotle dok bude čisto hrvatska, dakle partikularna, ekskluzivno nacionalna, zatvorena, prema drugima rigidna i bez principijelnog bosanskohercegovačkog patriotskog programa. Isto važi i za bošnjačku politiku. Ona hronično pati od nedostatka jasnog i odlučnog stava prema teritorijalnom aspektu. Od Cutileirovog mirovnog plana prije samog rata pa do danas tu postoje praktično-političke nedosljednosti u načelnom stavu o teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine i vezivanju bošnjačke politike i sudbine naroda za takav koncept. Tu je nemalo onih koji su federalizirali, odnosno teritorijalizirali nacionalnu politiku iz razloga efektivnog imanja i raspolaganja moći. Želja za moći, raspolaganjem i vladanjem makar na jednom parčetu zemlje u pravilu se nastoji "prodati" kao nemogućnost drukčije državne politike koja je u zbiljskom interesu svih bosanskohercegovačkih građana i naroda. Politike koja će dovesti do zadovoljavajućeg razvoja ekonomije, obrazovanja, socijalnih i zdravstvenih programa, do osobnog osjećanja zadovoljstva i sigurnosti. I tu Dodik često dobro dođe da se okrivi za svašta. Moć je najslađa kad se s drugima ne dijeli, kad je isključivo nacionalna, teritorijalna. Tada se ima privid da se ima nekakva (polu)država, nekakva vlast, da se suvereno gopodari nečim, da se postalo nacija... Teritorijaliziranje bošnjačke politike na dio Federacije BiH pogubno je i za taj narod i za državu Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu iskustva hrvatske i bošnjačke politike teritorija su prilično slična, što nije dovoljan razlog da te politike jesu i moraju biti koalicione. Sa srpskom politikom, danas svedenom na Milorada Dodika, već smo rekli da je situacija sasvim suprotna. Ona na konceptu teritorijalizacije jača srpsku političku poziciju, bez obzira na to kakva ona bila, te nastoji uspostaviti efikasnost vlasti, uprave i kontrolu cjelokupnog sistema. Dodik ima plebiscitarnu i funkcionalnu (racionalnu) i nacionalnu (emocionalnu) podršku "svoje" javnosti, što nije slučaj s hrvatskim i bošnjačkim liderima niti njihovim politikama. Čović nije bio na zadnjem sastanku lidera hrvatskih stranaka iz Bosne i Hercegovine, sebe je pretpostavio njima na način da je imao važniji "nacionalni" sastanak u Zagrebu, a (ne)odnos između Tihića i Silajdžića je svima poznat. Bez obzira na to što je teritorijalizacija srpske politike rezultat rata, etničkog čišćenja, masovnih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom i genocida što je - izuzev graditeljima i počiniocima te politike - poznato svim unutrašnjim i međunarodnim faktorima, ta politika se raznim permutacijama uspjela održati, dobrim dijelom kvalitativno promijeniti i izgraditi odnos s javnošću koji ide dotle da i visoki predstavnik, na opće zgražavanje bošnjačke javnosti, predlaže da se Republika Srpska ponovo prizna u državnom parlamentu. Šta bi taj tautološki čin priznavanja nečega što jeste da jeste značio nije jasno nikome osim predlagačima takve izjave, ali da će značiti dalje disfunkcionaliziranje ukupne državne politike sasvim je izvjesno.
Odnos prema Dodiku postaje sadržaj bošnjačke, ali i hrvatske politike, bar kako je suditi prema izjavama sudionika pomenutog sastanka hrvatskih lidera. Tu je bitan zaključak iniciranja čitavog niza zakonskih mjera koje bi suzile Dodikov manevarski prostor. Bojati se da ovakva politike nije ništa drugo već imitiranje Dodika, s jedne, i idenje za posljedicama događanja, s druge strane. Niko bošnjačkim i hrvatskim političarima nije branio proteklih petnaest godina, niti danas brani, da međusobne odnose riješe na demokratski i pravičan način, da, recimo, u javnom sektoru na svim razinama vlasti postignu i proporcionalnost i dogovoreni paritet uposlenika, a sve u duhu međusobnog uvažavanja i povjerenja. Tu bi isti status, naravno, dobili i Srbi iz Federacije pa bi slika jednog uređenog multietničkog društva bila idealna. Da je to učinjeno, a za što ni danas nije kasno, sa svim antibosanskohercegovačkim politikama i zlim nakanama bi se operiralo s argumentima, a ne šupljim frazama.