Bošnjaci se guše u vlastitoj neslobodi. "Njihove partije", tu mislimo na SDA i SBiH, autoritarno su ustrojene. Duh autoritarnosti, pokornost šefu i neiznošenje vlastitog mišljenja, prenijele su na cijelo društvo.
Princip lojalnosti, oportunizam i nezamjeranje, konstituirajući su elementi karijera njihovih dužnosnika u samoj partiji, na stranački povjerenim političkim funkcijama i pri upravljanju javnim dobrima. Njihov strah od iznošenja vlastitog mišljenja sužava prostor slobode, kreacije i inicijative. Ljudi se boje reći šta misle, čuvaju svoju poziciju, gledaju svoja posla.
Odnosno, pasiviziraju se i poništavaju sebe kao političke subjekte. Tek poslije sastanka oni će u četiri oka ili u kafani, onako naknadno, prosipati pamet, ohrabreni neprisustvom šefa. Šefovi partija u principu imaj svoje ljude, svoje miljenike u politici, na estradi, u privredi i u sportu. A oni im uzvraćaju gledanjem svoga posla. Stranački se dijeli javni novac. U svakom slučaju se zna ko i na koji način pomaže medije, koji opet isključivo zagovaraju pojedine stranačke opcije.
To sužavanje kadrovskih rješenja, kada se više puta ponovi, u principu mora dati loše rezultate. Zatvaranje političke moći u uske vrhove stranaka samo po sebi potencira funkciju šefa stranke, te instalira dodvorništvo ili bliskost njemu kao princip političke legitimacije. Na taj način se hoćeš-nećeš stvaraju stranačke oligarhije na svih razinama političkog organiziranja i s pravom se danas smatra da te oligarhije vladaju ovom državom.
Budući da je oligarhijama politika po sebi sredstvo zadobijanja novca, njihov cilj i nije širenje već sužavanje mreže mogućih korisnika tog zajedničkog dobra svih građana. Na taj način se po svaku cijenu nastoji novac, moć, odnosno funkcionerska pozicija ili direktorski položaj u javnom sektoru ostaviti u krugu svojih ljudi.
Zato se i dešava da su kadrovska rješenja ovih partija posljednju deceniju i pol skoro ista ili gora. Svaki put se na osnovane primjedbe o nekompetentnosti nekog izabranika papagajski odgovara da nema ljudi, nema kadrova, ne znamo nikoga boljeg, daj predloži ti nekoga i sl.
Sve rečeno svi znamo. Ovakvo stanje je manje-više u svim dijelovima države isto, te naivno se nadati da će se jedino od javnog govorenja ono promijeniti. I pored toga, moramo govoriti, to je najviše što ljudi imaju i onda kada im je to jedino preostalo. Kritička javnost je preduvjet svake promjene, i još bitnije, ona je dokaz postojanja svijesti o nužnosti promjene. Ona nas čini političkim bićima, umnim i slobodnim ljudima koji mogu i treba da odlučuju o svojoj budućnosti.
Autoritarizacija aktualne bošnjačke politike nije prirodna odlika nekog bošnjačkog poltičkog uma, nije nešto nepromjenjivo i stalno, već je rezultat sasvim konkretnih ljudi u datim političkim okolnostima. Na isti način na koji je ljudskom djelatnošću ovakva situacija nastala, ona se tom istom djelatnošću može i treba promijeniti. Demokratizacija masovnih političkih stranaka u tom smislu bila bi prvi korak i značila bi stvaranje nove energije uključivanjem novih aktera na političku scenu Bosne i Hercegovine. Ona bi značila i uvod u stvarnu i dugo očekivanu demokratizaciju bosanskohercegovačkog društva.
Na bosanskoj političkoj sceni skoro se očekuju dva izborna stranačka kongresa. U SDP-u je stanje stabilno, ništa se ne mijenja, sve je sa sigurnošću i unaprijed poznato. Kao u dobra stara vremena. Proteklog vikenda je Glavni odbor SDA za kraj maja najavio svoj izborni kongres. Takmaci za mjesto šefa stranke se nezvanično već znaju.
To su Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović. Da li je od njih poslije svega viđenog proteklih godina moguće nešto novo očekivati? Teško! Ali se zato bar možemo nadati i to s pravom od njih obojice kao osvjedočene gospode, očekujemo da u međusobnim sučeljavanjima zadrže ton učtivosti i ljudske korektnosti. Toga nam u javnom prostoru fali.
Izborni proces na nižim razinama stranke SDA skoro počinje. Za buduće lidere on je od suštinske važnosti, jer se na tim razinama biraju delegati za kongres. Činjenica da je kongres izborni negativno će opredijeliti mogući proces unutarnje obnove stranke. I to je od svega po ovu stranku najgore. Ponovno će se SDA susresti sa dilemom da li birati lojalne ili sposobne, ili ciljano one za koje se unaprijed zna kako će se u odlučnom času glasanja ponašati, za koga će glasački listić zaokružiti.
Ako je cjelokupan kongres podređen izboru šefa stranke, a nezvanično i zbiljski jeste, onda od reforme te stranke nema ništa. Naivno se nadati da se od istog ili lošijeg materijala - funkcionerskog tijela stranke na svim njenim razinama - može napraviti bolja kuća. Jednu stranku političkom i odgovornom čini njena otvorenost, pluralnost mišljenja i inicijativa upregnutih na dosezanje zajedničkih interesa i jasno definiranog cilja, što je u svakom modernom slučaju prosperitet države i svih njenih građana.
To je i jedini mogući cilj bošnjačke politike. Tu ne može biti dilema. A sve priče o identitetu, neprijateljima, komunjarama, našem biću, tradiciji, duhovnosti, slavnoj prošlosti, itd., a što je sadržaj bošnjačkog javnog vokabulara posljednjih mjeseci, najobičnija su politizacija politike usmjerena na uspostavu predstave za jedno lice.