Opšta je zanimacija naših ljudi da ruže našu vlast. Kao što Englezi s nepoznatim ljudima razgovaraju o vremenu, tako i naši koga god sretnu pričaju mu kako naša vlast ništa ne valja. Vozim se tramvajem, odem na pijacu, sjedim u kafani, stojim u redu pred šalterom, a neki meni neznani ljudi ogovaraju vlast kako je sama sebi dovoljna, kako se međusobno ne mogu dogovoriti, kako hapaju lovu na sve moguće načine.
Šutim, jer mi je sve već postalo dosadno stalno ponavljati, pa i pisati, da su tu vlast ovi ogovorivači izabrali na izborima. Birali, ne birali, u demokratiji se pika ko najviše dobije glasova.
Osim ovih ljudi, koji svoje nezadovoljstvo iskazuju glasnim psovanjem vlasti, ima jedna velika grupacija šutologa, koji su se kako-tako etablirali u društvo, pa svojim poltronskim ponašanjem, ili bolje reći svojom šutnjom, potpomažu ove što vladaju, ove nacionalne stranke. To su uglavnom istaknuti pojedinci iz kulturnog, naučnog i univerzitetskog kruga. Ušančili su se na nekim pozicijama, gdje mogu grickati mnogobrojne honorare, pa se boje da zucnu o ovoj bijedi od naših političara, o njihovoj nekompetentnosti, o njihovim svakojakim mućkama. Zapravo, njihova šutnja osigurava opstanak ovakve vlasti.
Članovi Akademije nauka i umjetnosti BiH šepure se s titulom akademika, slažu u džep svoju akademsku apanažu i u ovom turbulentnom vremenu šute. Niko tim starkeljama ne može oduzeti tu akademsku titulu, taj honorar, penziju koju svakomjesečno dobijaju, ali su se prepali da javno nešto zucnu o ovoj sramoti od naše vlasti. Kao oni se bave fundamentalnim pitanjima nauke i umjetnosti, istražuju povijest naših naroda i narodnosti, a ova svakodnevna banalna događanja od kojih nam život ovisi - njih ne interesuje.
Ako se Društvo književnika BiH i oglasi nekim saopštenjem, mada se to dosta rijetko dešava, biva to tekst kojim se elaborira ovdašnja bošnjačka nacionalna vlast. Bune se jedino ako njihov član nije dobio Šestoaprilsku nagradu, ako im iz kantonalne kase nije pripalo dovoljno novca ili možda kad se povećavaju porezi na knjigu. Ali u svim tim izuzetno rijetkim protestima naši pisci veoma paze da ne naljute nekoga iz zakonodavne i izvršne vlasti.
Ono što je karakteristika svih šutologa jeste da veoma dobro paze da vlast ne iritiraju nekom slučajnom opaskom kako je nešto valjalo u bivšem socijalističkom sistemu. Puna su usta svih tih umnih umjetnika i naučnika demokratije, srčani su borci za njeno što veće ustoličenje. A ta demokratija sprovođena po našim upravljačima u raspodjeli sredstava baca mrvice kulturi i nauci, ako toga uopšte i bude. A u onom bivšem režimu postojao je, recimo, SIZ za kulturu, pa ma koliko tu bilo devijacija, to je bila najdemokratičnija raspodjela sredstava. U Skupštini SIZ-a sjedili su predstavnici svih institucija kulture i predstavnici iz svih gradova BiH. Ne, današnja demokratija je bolja kada se nijedan umjetnik ni naučnik ne pita kome će biti dodijeljena neka crkavica.
Nedavno je upriličena svečanost povodom 25 godina postojanja Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Ta akademija je zaista iškolovala dosta značajnih glumaca i režisera, ali niko od njih nije se sjetio da je začetnik ideje o Akademiji i organizator početka rada bio Radoslav Zoranović. Zašto Pjer Žalica, Jasmila Žbanić, Ademir Kenović, Haris Pašović i drugi nisu smjeli pomenuti tog značajnog teatarskog poslenika? Zato što je bio partizan, što je bio aktivista u onom bivšem režimu, pa se to ne bi svidjelo ovim sadašnjim idejnim vođama.
Neki banjalučki književnici razgovarali su o obnovi časopisa `Putevi`. Tom prilikom nisu smjeli da se prisjete prvog urednika Dobrote Lošića, jer nije zgodno pominjati i pozivati ovog Srbina iz Sarajeva, jer bi im možda vladajuća garnitura zamjerila. Znaju književnici u Banjaluci da postoje samo Srbi u Republici Srpskoj.
Ima dosta umjetničkih djela svake vrste koja veličaju bošnjačke, srpske ili hrvatske ideje. Tako se ti autori nadaju da će ih političari primijetiti, da će dobiti kakvu sinekuru, da će ih bar tapšati po ramenu. Kritičan odnos prema stanju u kojem živimo ne može autorima donijeti ništa dobro, osim jednog ljudskog zadovoljstva. A to je malo. Zato je bolje biti poltron, nego se istrčavati nekakvom kritikom.