Smatram da nam je primarni zadatak progovoriti o paradigmi koja se treba čuti u našim domovinama o činjenici da smo pozvani živjeti ne jedni pored drugih, već jedni za druge. Pritom valjda progovoriti i o onoj teologiji koja tomu može doprinijeti.
Teologija kao kritičko razmišljanje, znamo to iz prakse i kao školovani ljudi, vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Uz to vodi do izbjegavanja pogubnog i osiromašujućeg narcizma.
Tako shvaćena teologija, svaka, posebno politička, ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće pothranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Božjoj ili onomu što smatramo ključnim u vlastitom religijskom iskazu.
S pravom se u nas već duže sugerira da bi pravilni put svakog našega razmišljanja trebao ići od konstatiranja stanovitoga "sakralnoga ludila", koje nastaje ili je nastalo u nas, odnosno u našoj regiji (jer je problem vjerskog fundamentalizma, etnonacionalizma i općenitog religijskog fetišizma proširen, s nekim manjim varijacijama ili izuzecima, u gotovo svim postjugoslavenskim republikama, dapače, i ne samo u njima već i u drugim mjestima u svijetu), do pomirenja kao krajnjeg cilja, i to zato jer je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obaveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio sam Bog, kako god da ga nazivamo. A pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti te kao posljedica negiranja ili zaboravljanja istine da smo kao ljudska bića pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti.
Pozvani smo neprestano se miješati u politički život i to ne da bismo kočili procese integracije, normalizacije i modernizacije, već da bismo uspostavili strukture pravednije od onih koje imamo. Bez ikakve sumnje, borba za ljudska prava ili, još jednostavnije, proročka pozivanja na mir i pravednost, vjernost i solidarnost, osobito spram siromaha, više su nego aktualna. Vjerujem da iz opće kulture poznajemo knjigu proroka Amosa, jedan od onih najjasnijih starozavjetnih tekstova kojem se raskrinkavaju svi politički zločini koji su, istovremeno, i zločini protiv čovječanstva. Nisu li svi oni ponovljeni u 20. stoljeću i u našem vremenu?
Kao teolog i kao novinar mislim da smo stavljeni pred nelagodnu zadaću da odgovorimo na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže Božjoj djeci uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju kada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?
Kažimo to i ovako: religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala - možda i više nego što se pretpostavljalo - ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.
Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen niti u ovom poratnom našem vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, tzv. etničkim čišćenjem, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama, nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko izluđenih građana.
Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojeg ne bi mogla pokriti religijska ideja, te da su, nažalost, u tome svoj udio imali, i sudjeluju, i mnogi vjerski službenici ali i vođe. Vjerski fanatizam hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji.
Nažalost, primjećujemo da je fokus promijenjen i kod teologije i kod shvaćanja naravi pojedinaca prema pitanjima nacije i države. Crkva bi trebalo da transcendira naciju i svaki oblik nacionalizma. Ako se neka vjerska zajednica poistovjećuje s nekom nacijom ili etničkom skupinom, iz toga kruga bivaju izbačeni svi oni koji nisu nacionalno ili etnički isti. I to treba demaskirati.
Konačno, uloga bilo kakve vjerske zajednice jest upitati se o vlastitoj naravi, poslanju, te prihvatiti i prepoznati greške i grijehove koji su počinjeni u sklopu te zajednice u povijesti i sadašnjosti. Stoga, kucnuo je čas u kojem je potrebno prihvatiti zadaću kajanja za grijehove naših otaca i nas samih i prestati koketirati s fašizmom koji vjeri radi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.
Treba pošteno priznati do koje mjere se u našim redovima provukla tvrdnja da čovjek može biti utoliko moralan ukoliko poistovjećuje vlastiti moral s potrebama nacije. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci i drugi su upravo to učinili. Govori se o vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom identitetu na pogrešan način. Rezultat je kolaps u komunikaciji u okviru građanskog društva i ponestanak efektivnosti nevladinih scena ili civilnog društva, što otvara širom vrata za fašističke ideje. I ako netko nije osobno dovoljno i zdravo izgrađen, mali je korak do ulaska u zatvoreni krug nacionalne mržnje. Moj je prijedlog da zakoračimo iz takvoga kruga.