Poginulo šesnaestoro u napadu bombaša samoubice u pojasu Gaze. Pucalo se, kažu, i u Latinskoj Americi, nisam zapamtio ni gdje ni tačan broj žrtava, ali bilo je nešto ozbiljno čim je dospjelo na televiziju. Vrijedi pomenuti i da je nanesena veća materijalna šteta prilikom nereda u Atini, povodom sastanka u vezi s novim mjerama štednje.
Talasi nasilja širom svjeta, a opet, vama na dlanu u rubrici crne hronike u ovim novinama koje sad čitate, odnosno u večernjem dnevniku na malom ekranu vašeg TV prijemnika. Nađe se tu mjesta i za poneko ubistvo ili bar teško ranjavanje iz naše okoline, drugo ne zavređuje vašu pažnju, bar dok ne dođe do fatalnog ishoda. Sad ste informisani i sad znate šta se i gdje se desilo, da ste znali ranije, vi biste možda i spriječili, no, niste znali i šta sad. Život ide dalje.
Neko davno primijetio je da nasilje privlači pažnju javnosti, tako da sam i ja odlučio da to iskoristim. Međutim, danas neću pisati o prolivanju krvi zarad različitih boja na zastavi, nasilju nastalom zbog različite boje kože ili onom koje je motivisano odbranom časti različitih bogova. Pisaću o nečem daleko strašnijem, o onoj vrsti nasilja koja ne zavređuje previše često pažnju medija, kojoj su sklone isključivo kukavice, osobe ometene u nekoj fazi razvoja, koje nikada nisu uspjele da pređu onu tanku crtu koja razdvaja ljude i životinje.
Spreman sam da se zakunem da ne postoji gori oblik nasilja od nasilja u porodici, bolesnog zlostavljanja žena od strane muškaraca, koje se provlači kroz sve civilizacije od postanka svijeta do danas. Žene su fizički i seksualno zlostavljane, žive u ropstvu tradicija i običaja, koji im ne ostavljaju nikakvu mogućnost izbora osim da se potčine tiraniji onoga kome jedino visuljak između nogu, koji tu stoji od rođenja, daje pravo da se naziva muškarcem, iako je on to odavno prestao da bude.
Žene pristaju na takav odnos zbog "mira u kući", zbog očuvanja porodice na okupu, nekad zbog straha, češće zbog djece, a uglavnom zbog vjere u bolje sutra, svjesne da nisu u mogućnosti da obezbijede bivstvovanje sebi i potomstvu bez snažne muške ruke, pa makar i po cijenu toga da ta ista ruka, nekad pod uticajem alkohola, a nekad bez istog, poleti ka njihovom licu, stomaku ili bubrezima.
Žene i danas, pod budnim okom sopstvenih dželata, a ujedno i sudija, izdržavaju tešku, doživotnu kaznu jer su rođene kao takve, kao žene. Djeca koja odrastaju u takvoj sredini, neminovno, prenose naučeno u porodicu koju po odrastanju sami formiraju sa svojim životnim saputnikom.
Poštovani čitalac je svjestan da u ovom trenutku ne pišem o nečem bliskom pojasu Gaze, Latinskoj Americi ili Atini, mada ne tvrdim da se isto ne dešava i na pomenutim lokacijama, već pišem o jednoj svakodnevnoj pojavi u stotinama, a neću pretjerati ako kažem ni hiljadama domova u Banjaluci i njenoj okolini.
Svjesna da ne vrijedi manje od životinje s kojom je živjela, jedna je gospođa ustala protiv takvog odnosa i, znajući da će biti teško izdržavati samostalno tri kćeri, odlučila da im svojim primjerom pokaže da je samo odnos zasnovan na međusobnom poštovanju i uvažavanju ispravan, te da nikada i ni po koju cijenu ne treba da pristanu na manje od toga.
Ta se gospođa, koju slobodno mogu nazvati heroinom modernog doba, zove Dragica Gajić i danas živi kao podstanar u trošnoj kući s kćerkama školarkama. Ubrzo nakon napuštanja sigurne kuće, u kojoj se smije ostati svega tri mjeseca, Dragica se teško razboljela i više nije u mogućnosti da obezbijedi svojim kćerkama sve što je potrebno za normalno školovanje i dostojanstveno bivstvovanje.
Svjestan sam da su izbori prošli i da u ovom trenutku političari nemaju nikakve vajde od pomaganja porodici Gajić, te da je ljudi poput nje mnogo, a budžet je samo jedan, tako da zasigurno nije u listi prioriteta, možda bude za dvije ili četiri godine. Ili čak šest, najprije šest.
Nekada bi se velika i uspješna preduzeća takmičila da pomognu ovakvim porodicama, da stipendiraju učenike i ponude im šansu za bolji život, ali su nova istraživanja pokazala da bilbordi i reklame s polugolim tinejdžerima obezbjeđuju daleko veću stopu povrata na uloženo, tako da ne vrijedi kucati na njihova vrata u potrazi za razumijevanjem.
Možda bi se u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu dalo očekivati od medija da dobrovoljno organizuju kampanju, ali zašto vas, gospodo, zamarati nekim ko je samo želio život bez nasilja, kad je preče da vam se prenesu nova dešavanja s Bliskog istoka, te da se upoznate s novim dečkom lokalne estradne zvijezde?
Iz tog razloga se obraćam vama, koji ste bili tako ljubazni da ovaj tekst pročitate do kraja i shvatite da za gospođu Gajić "sloboda nema cijenu" nije tek puka fraza, te da je cijene vrlo dobro svjesna, ali da je teret teške bolesti onemogućava da je sama plaća i da bismo, svako u skladu sa svojim mogućnostima, mogli da joj pomognemo.
Svi koji su voljni da učestvuju u tome mogu da uplate novac na račun u Novoj banci a.d. Banjaluka, broj 555-280-10107095-17, s napomenom "Za Dragicu Gajić".
Dragica Gajić je na ličnom primjeru svojim kćerima pokazala šta je to ljudsko dostojanstvo, a nadam se da ćemo ih mi svi zajedno naučiti lekciju o ljudskoj humanosti.