Teorije zavjere oduvijek su imale plodno tlo na rovitim međunacionalnim terenima. Često ih domaći izmišljaju, a još češće im to upakuju stranci željni eksperimenata sa živim ljudima i njihovim sudbinama. Za federalne medije i zapadne ambasadore u BiH je glavno pitanje što Dodik ne vodi Putina na košarkaške utakmice, kada su ionako stalno zajedno. Smiješe se na zajedničkim montiranim fotografijama, nalaze se u novinskim izvještajima, a strani agenti "utvrđuju pobratimstvo Putin - Dodik". Očaravajuće gluposti od kojih se pravi mit.
A sve to zbog toga što je međunarodna zajednica provela "najbolje reforme u BiH", koje su imale i neočekivani rezultat: udaljavanje od stabilnosti i ubrzanijeg puta ka evroatlantskim integracijama. Jer da su to najbolje reforme međunarodne zajednice, onda bi ova zemlja već bila u predvorju Evropske unije. Ko je kriv? Uvijek je kriva vlast, a najveću vlast u BiH ima visoki predstavnik sa dugoživućim OHR-om i čitavom bulumentom neodgovornih pomagača. Za takve se uvijek nađe para iz ove ili one agencije, a nekada im se plata samo obeća. Drugima je kao plata dovoljno da komšiji crkne krava i propadne vlast političkog protivnika. Jedan cilj je vidljiv: da prikažu BiH nesposobnom za samostalnost. Usput žele da spetljaju Dodika i vlast Republike Srpske, da bi se spriječio ekonomski razvoj Republike Srpske, jer to Federacija BiH sa svojim bošnjačko-hrvatskim problemima ne može pratiti. Umjesto ekonomskog i tržišnog nadmetanja u BiH, na djelu su klizeći startovi i prekidi utakmice kad god domaći postignu dogovor bez svemogućeg OHR-a. Sve u cilju disciplinovanja bh. vlasti, a ponajviše Republike Srpske.
Strani kreatori su za BiH odredili evropski put koji je umnogome različit u odnosu na druge zemlje koje su već prešle taj put. Uslove određuju oni koji sebe smatraju čuvarem "evropskih vrijednosti". Iz te odrednice koja se tako uopšteno i olako definiše stvoren je osjećaj nadmoćnosti - uvjerenje da je naprosto riječ o boljim ljudima i efikasnijem uređenju, kako to piše i Erhard Busek, prvi koordinator Pakta za jugoistočnu Evropu. Da li ta nadmoć daje pravo na održavanje tenzija i indukovanje povremenih kriza, jer ono što se radi u BiH i prema BiH ispada kao specijalno vaspitanje. Ili bi trebalo biti obratno - da nadmoć obavezuje za razumijevanje bez nepotrebnog i izmišljenog uslovljavanja. Ako su neke zemlje dobile status kandidata poput Makedonije, čak u vrijeme građanskog rata između Makedonaca i Albanaca, ako je Albanija potpisala sporazum bez posebnih uslovljavanja, slično je i sa Crnom Gorom, Srbija ga je parafirala nakon prekida pregovora, što se onda Bosni i Hercegovini dešava specijalno vaspitanje.
Istorija se pravi. Kod nas je očigledno prave odlikaši štreberi sa raznih vojno-političko-diplomatskih akademija. Izgleda da i štreberi preskaču lekcije, pa evo jednog poučnog teksta iz knjige oksfordskog profesora istorije Džona M. Robertsa "Evropa - 1880. do 1945.". U prikazu te knjige stoji da su vječite evropske podjele i neuspjesi u razrješavanju međusobnih problema izazvali dva svjetska rata i doveli svijet do ivice samouništenja. U knjizi su društvena i ekonomska istorija spojene u čvrst okvir. Roberts piše:
"Ovakva je bila situacija kada je Austrija anektirala Bosnu i Hercegovinu, čime je pitanje Južnih Slovena poprimilo novi oblik, jer je Srbija smatrala da je ovo namjerni pokušaj da se podigne barijera između nje i mora. Rusija je energično podržala Srbiju. Situacija se pogoršavala. Dva nemila događaja odigrala su se 1909. godine. Prvi je bilo suđenje srpskim i hrvatskim vođama u Zagrebu pod optužbom da kuju zavjeru sa Srbijom. Osuđeni na osnovu lažnih dokaza, poslije žalbe su oslobođeni. Sljedeći događaj je bilo diskreditovanje dokaza koje je pružilo Ministarstvo spoljnih poslova Austrije, na osnovu kojih je istoričar Fridjung napisao članak, napadajući optužene za saradnju sa Srbijom. Kada je Fridjung osuđen zbog klevete, situacija se dalje pogoršavala jer je Ministarstvo spoljnih poslova Austrije tvrdilo da nikada nije vjerovalo u postojanje srpsko-hrvatske zavjere. U ovako zategnutoj atmosferi mit je postao stvarnost. Zavjereničke organizacije, posebno u Bosni, počele su sa napadima na habzburške zvaničnike. Najpoznatija organizacija je bila "Crna ruka"; osnovana 1911. ona je označila početak jačanja srpskog bunta, uz prećutnu podršku srpske vlade i njenih zvaničnika. Balkanski ratovi otvorili su novu fazu južnoslovenskog pitanja. Austrijska diplomatija je podsticala Bugarsku da ponovo napadne Srbiju. Posjete hrvatskih studenata Beogradu i novi atentati obnovili su zahtjeve u Dvojnoj monarhiji za preventivnim ratom protiv Srbije. Posljednja prepreka ovome je bio Ištvan Tisa, koji se konačno složio zbog oštrine štampe u Srbiji. U Sarajevu 1914. godine atentat Principa i njegovih saučesnika samo je bio završni korak".
Uloge u današnjoj BiH se mogu podijeliti različito: Austriji najviše liči međunarodna zajednica koja ima svoje fridjunge i fridjungiće, za Srbiju i Rusiju ima sličnosti, a crne ruke se mogu birati iz svih bh. naroda, ali prije njih kod sveprisutne Al Kaide i svetih ratnika islama. Funkcionišu lažne optužbe protiv Jelavića, Šarovića, Čovića, Dodika, koje fabrikuju obavještajne službe i plasiraju preko štampe i televizije, a potpisuju stranci koji su čas šefovi korupcionih odjela OHR-a, čas sudije Suda BiH, čas tužioci, a već sutra nešto drugo. Naravno da ni bošnjački političari nisu pošteđeni, jer i njih sarajevski mediji redovno prozivaju, ako ništa drugo zbog kriminala koji će tek napraviti. Elem, pošto niko ne valja od onih koji u BiH na izborima dobiju povjerenje naroda, onda je neophodna međunarodna zajednica i "dobronamjerni" OHR, da vladaju bez odgovornosti.
Da se ne bi ponavljala istorija, strane zemlje, ali ne samo po izvještajima svojih ambasadora, morale bi biti bolje informisane i više odgovorne, makar to bilo u intermecu između razgovora njihovih ministara i političkih direktora o ukusnoj hrani i dobrim vinima.