Počeo je dugoočekivani popis stanovništva u BiH i donio očekivane probleme. U zemlji u kojoj ovaj događaj nije ni pripreman kao statistički proces, nego kao utakmica poslije koje će se vidjeti ima li više ili manje Bošnjaka, Srba ili Hrvata, popisivanje ljudi i onog čime (ne) raspolažu ni ne može proteći sasvim regularno.
Uzalud svih onih 46 miliona maraka i svi međunarodni posmatrači koji su dali zeleno svjetlo da popisivači, nakon dužeg odgađanja, mogu izaći na teren. Na teren najprije nisu htjeli izaći svi teškom mukom i još težim rodbinsko-političkim vezama izabrani. Mnogi popisivači odustali su prije nego što su zadužili popisni materijal jer su u toku kratke obuke saznali da će honorare, i to puno manje od očekivanih, moći dobiti tek kad završe sav posao i kad nadležni ocijene da su ga uradili besprijekorno. Brojni popisivači digli su ruke od svega nakon što su posjetili dva-tri domaćinstva pa sad opštinske komisije "problem rješavaju u hodu" i traže nove sa spiska rezervnih. Ugovore o radu sa nadležnim institucijama većina još nije potpisala pa ih, u suštini, ništa ni ne sprečava da građane (narode, prije svega) popisuju u kafanama i restoranima. Potpisali su izjave kojima se obavezuju da čuvaju tajnost podataka dobijenih anketiranjem, ali je već procurila "informacija" da se na internetu po toj i toj cijeni može kupiti podatak kako se izjasnio taj i taj. Ili kako je bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić, na zgražanje najglasnijeg Bošnjaka modernog doba Sjefudin Tokića, popisivačima rekao da je Bosanac i tako sahranio pretpopisne kampanje koje su mjesece potrošile na objašnjavanje koliko je važno naglasiti pripadnost bošnjačkoj naciji. Kako je bila ozbiljna obuka popisivača, moguće je vidjeti i u sredstvima javnog prevoza. Djevojka u Sarajevu, ponosno držeći torbu s popisnim materijalom, prijateljici u trolejbusu nepristojno glasno prepričava koliko joj je ljudi prethodnih dana priznalo da, pored bračnih, ima i vanbračne zajednice. Svijet je premali i kad nije gužva u trolejbusu pa se nekolicina putnika uključila u raspravu. Zaključiše da svi skupa poznaju "svu trojicu" koji su popisivačima dali tačne podatke navodeći da imaju i "ljubavne veze sa strane".
Popunjene popisnice neće moći ponuditi ni odgovor koliko ljudi u ovoj zemlji nema zdravstveno osiguranje
Na mnogo ozbiljnije, sistemske greške u cijelom procesu, od prvog dana popisa upozorava zamjenik direktora Agencije za statistiku BiH Fadil Fatić. Tvrdi da se popunjene popisnice ostavljaju bez sistemskog nadzora, da nije usvojena metodologija o registru teritorijalnih jedinica, nije riješeno skladištenje popisnog materijala, da nisu potpisani protokoli između institucija o zaštiti podataka i njihovoj tačnosti... Fatićeva upozorenja, kojima minira ionako klimav sistem, ignoriše njegov prvi pretpostavljeni Zdenko Milinović. Kao direktor Agencije za statistike BiH Milinović kaže da je sve pod kontrolom, da im pristižu pohvale na rad popisivača i čestitke za dobru organizaciju.
"Na popisnom birou promptno rješavamo određene situacije", objasnio je Milinović, koji pod kontrolom drži sve, osim svoga zamjenika.
Vjerovatno će se i neposlušni zamjenik Fatić s vremenom primiriti, kad počne obrada prikupljenih podataka. Prve rezultate dobićemo u januaru pa ćemo, konačno, saznati koliko nas je u BiH ostalo, šta su nam maternji jezici, koje (ni)smo nacionalnosti i kojem se bogu klanjamo. Saznat ćemo i koliko nas živi isključivo od plate, u čijim šupama i vilama živimo, koliko zemlje imamo na teritoriju BiH, znamo li se svi potpisati i koristimo li internet. Nećemo saznati koliko je kreditno zaduženih Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih i na kojim su jezicima napisani njihovi ugovori sa bankama i mikrokreditnim organizacijama, čiji će robovi biti vjerovatno sve do idućeg popisa stanovništva i domaćinstava. Iz rezultata popisa nećemo saznati koliko su redovne plate onima kojima su one jedini izvor primanja i od čega preživljavaju hiljade ljudi koje zarađeni lični dohodak čekaju po tri-četiri godine. Saznaćemo koliko pripadnika konstitutivnih naroda i ostalih ima svoje firme, ali će ostati nepoznato koliko njih redovno izmiruje obaveze prema svojim usposlenicima i državi. Iz statističkih podataka koji će biti prikupljani do 15. oktobra nećemo moći vidjeti koliko naše djece ide u škole bez pitke vode i sanitarnog čvora. Sve ove podatke država i njene institucije trebalo bi da znaju ako zaista, kako tvrde, žele kreirati kvalitetne politike i strategije razvoja. Popunjene popisnice neće moći ponuditi ni odgovor koliko ljudi u ovoj zemlji nema zdravstveno osiguranje i koliko nam teško bolesne djece zavisi od donatora jer država ne finansira njihovo liječenje. Upravo je jedno takvo dijete, osmogodišnji Hajrudin Kamenjaš iz Vareša, svojom posljednjom željom uzdrmalo BiH i pomirilo do juče zaraćene strane, koje su zbog izjašnjavanja o nacionalnosti na popisu vodile bespoštedne bitke za svoje narode i maternje jezike. Svi su, bez pomoći sudskih tumača i prevodilaca, razumjeli da teško bolesni Hajrudin pred sobom ima još jedva mjesec života. Pred tom činjenicom bez argumenata u svađama ostali su i ljubitelji slogana "Nož, žica, Srebrenica" i "Srbe na vrbe" i ostalih monstruoznih pokliča. Hajrudin bi samo da još vidi svog fudbalskog idola prije nego što umre. To je život. Nikakva statistika i popis ga ne mogu popraviti, zato ih ni ne bi trebalo nametati kao rješenje svih problema. Imamo mi, nažalost, još mnogo Hajrudina i majki poput njegove Amele.