Sasvim je očito da će svako važno buduće društveno i političko pitanje samo produbljivati jaz između Sarajeva i Banjaluke, odnosno Bošnjaka i Srba. Odmah da istaknemo, prije no što počnemo govoriti o budućem popisu stanovništva koji ovaj stav posvjedočuje, da takva situacija odgovara samo aktualnoj srpskoj politici i nikome više u ovoj zemlji. Ta banjalučka politika snažno i nezaustavljivo nastoji da tragičnu bosanskohercegovačku postratnu stvarnost definira kao njenu jedinu i konačnu mjeru. Ona je na surovom stajalištu realpolitike, s njega dominira i drugima se slavodobitno smiješi. Može joj se, reklo bi se. Drugi narodi su nemoćni, a stranci su rekli: eto vas tamo, riješite svoje stvari sami.
Kakva je pozicija Bošnjaka u aktualnoj srpskoj realpolitici i šta ta realpolitika znači u pitanju popisa stanovništva? Bošnjački političari danas smatraju da bi popis stanovništva 2011. godine značio i uvod u kraj bosanskohercegovačke države! On bi, po njima, pokazao da je Republika Srpska naseljena zanemarljivim brojem nesrba, a što bi mogla biti valjana osnova za političko osamostaljenje takvog ekskluzivno nacionalnog prostora. Pri tome zanemaruju da neprovođenje popisa, za što se oni zalažu, ne bi promijenilo srpski karkater Republike Srpske, ne bi dodatno vratilo stotine hiljada Bošnjaka i Hrvata na te prostore - jer se šesnaest godina poslije izgona nema ko vratiti i ako ima neće da se vrati. Ne bi u osnovi ništa promijenilo osim što bi ono što svi znamo danas i bez popisa doznali formalno kasnije za nekih petnaest, dvadest godina. Aktualna bošnjačka politička nomenklatura jedino bi time spasila vlastiti obraz, da ne kažemo stražnjicu, do koje im je jedinio izgleda na kraju i stalo, jer se rezultati njihovog nerada ne bi obznanili.
Činjenice su glupe, davno je rekao Hegel, o njima je nekorisno raspravljati, one same sobom govore i svjedoče, priznali ih mi li ne to ih ne mijenja. Nesprovođenje popisa stanovništva znači samo odlaganje susreta s političkom stvarnošću, koja je u svakoj politici osnova i polazište. Sve drugo je ispraznost, a aktualna bošnjačka politička garnitura vlastitu politiku demonstrira kao strah od Dodika, iluzije i romantičarskog spominjanja slavne prošlosti. Kritičko sagledavanje realnog stanja, a i popis stanovništva u modernom dobu kod svakog naroda s tom svrhom je nezaobilazna činjenica, u ovom momentu bi značilo i tako nužno bošnjačko političko otrežnjenje. I više od toga. On bi značio i nužno propitivanje učinaka bošnjačke politike, svake njene strane i svakog pojedinca u posljednjih dvadeset godina. Sadašnja politička garnitura na to nije spremna, ona je za nešto tako nesposobna. Ona nema potrebnu autorefleksiju, kritičko mišljenje, otvorenu i argumentiranu raspravu. Sve je zasnovano na oportunizmu, poltronstvu, šutnji i politici nezamjeranja, klanovskim ili regionalnim interesima, nepotizmu i čemu sve još ne. Priča protiv popisa kao bijeg od stvarnosti liči i na izbjegavanje vlastite odgovornosti aktualne bošnjačke elite. Ta elita jeste odgovorna za stanje političke inferiornosti i dezorijentaciju naroda kojeg predstavlja. Ona je dovela bosanske integralističke snage u ćorsokak na način da je izgubila perspektivu, svaku političku inicijativu, izgubila je potrebno savezništvo i maksimalno se provincijalizirala učinivši bosansko pitanje potčinjenim. Naravno, za sve ovo ona će lakonski optužiti drugu stranu što je opet priznanje vlastite ispraznosti. Emocionalno se može biti protiv sljedećeg popisa stanovništva 2011. godine, ali je politički i racionalno to nekorisno i neodrživo. Čitava Evropa tad provodi popis stanovništva, svaka država pojedinačno. Samo Bosna i Hercegoina ne. Kakva je to poruka?
Popis može biti i skraćen. I ranije se to dešavalo. Prvi skraćeni popis stanovništva u Bosni i Hercegovini izveden je 1879. godine, neposredno poslije okupacije, očito u svrhu prvog demografskog pregleda stanja i bez ikakvih posebnih obilježa. Tražio se i dobio samo broj stanovnika. Već na popisu iz 1895. od etnokulturnih oznaka ističe se samo vjeroispovijest, izostavlja se obilježje o jeziku, ali bez obrazloženja, da bi se na popisu iz 1910. uvrstila i kategorija maternjeg jezika s tim da se u obrazloženju kaže da se time ne želi praviti teškoća muslimanima i prejudicirati jezičko pitanje jer se srpskohrvatski jezik smatrao jednim jezikom s dva pisma, a već je bio ukinut naziv bosanski jezik. Ovo kratko podsjećanje pokazuje da smo već imali djelomičnih popisa i da se vodilo računa da se njima ne prejudiciraju političke odluke koje bi značile pravno-političko umanjenje kapaciteta prava jedne narodnosne skupine. Znači, moguća su različita dogovorna rješenja na popisu koji je neizbježan.