Obraćajući se poslanicima i delegatima Parlamentarne skupštine BiH prošle sedmice u Sarajevu, predsjednik Savjeta Evrope Mevlut Čavušoglu podvukao je da se popis stanovništva u BiH mora desiti u toku 2011. godine.
Pozvao ih je da hitno usvoje zakon o popisu, naglasivši da je institucija na čijem je čelu veoma zabrinuta što je Predstavnički dom odbacio prijedlog tog zakona. Sasvim je izvjesno da je predsjednik Čavušoglu i došao u Sarajevo da uputi posljednju upozoravajuću poruku bh. parlamentarcima. To najbolje govori koliki značaj ima popis u svijetu. Treba očekivati da je poruka ozbiljno shvaćena!
I prije pomenutog upozorenja, Predstavnički dom formirao je komisiju, čiji članovi su predstavnici svih partija u Domu, sa zadatkom da, u roku od 30 dana, izradi novi prijedlog zakona o popisu. Prvi radni sastanci predviđeni su već za ovu sedmicu. Za bh. javnost moglo bi da bude interesantno koja su to sporna pitanja koja komisija treba da riješi u narednih nekoliko sedmica.
Prije svega, konačno iz ovog ozbiljnog posla treba isključiti sva moguća politikanstva i retorike koje vode još većem raskolu. Jednostavno treba poći od toga da je za BiH popis važniji nego u drugim zemljama, koje iza sebe nemaju strahote nesrećnog rata. Predstojeći popis, između ostalog, treba da pruži bliža saznanja o izrazito dinamičnim društveno-ekonomskim procesima i posljedicama demografskih trendova u periodu od posljednjeg popisa 1991. godine do danas. Popisom treba utvrditi tačan broj raseljenih i izbjeglih lica, te njihov pređašnji i sadašnji teritorijalni razmještaj. Naravno, popis će dati odgovor na ukupan broj stanovnika, bez kojeg nema ozbiljnog ekonomskog planiranja. Upravo zbog toga su i upozorenja iz Evrope da ćemo bez popisa ostati bez fondova, što bi usporilo ionako spor ekonomski razvoj BiH. Bez popisa nas neće biti u svjetskoj statističkoj evidenciji, a time nema ni mogućnosti da se BiH uključi u određene međunarodne razvojne projekte.
Upravo je ukupan broj stanovnika jedno od nekoliko spornih pitanja u odbačenom prijedlogu zakona o popisu koji je predložio Savjet ministara BiH. Prema obavezujućoj preporuci UN-a, u ukupan broj stanovnika su uključeni: stanovništvo u zemlji, državljani koji su na privremenom radu ili boravku u inostranstvu kraće od 12 mjeseci, strani državljani i lica bez državljanstva s boravkom najmanje jednu godinu i izbjeglice s mjestom boravka u zemlji. To praktično znači da državljani BiH koji su u inostranstvu više od posljednjih 12 mjeseci neće biti popisani i ne ulaze u ukupan broj stanovnika. Postoje, doduše, i specijalni slučajevi. Prema UNECE preporukama, u te slučajeve spadaju: vojno i diplomatsko osoblje, te njihove porodice koje se nalaze izvan granica države, kao i radnici koje je poslalo neko preduzeće u inostranstvo. Preporuke kažu "da se to osoblje uključuje u ukupan broj stanovnika". Međutim, ovo je samo jedan, i to mali, broj državljana jedne zemlje koji nisu u osnovnoj definiciji ukupnog broja stanovnika.
Svaka zemlja članica Savjeta Evrope mora poštovati obavezne preporuke. Dosta strogom definicijom "stalno stanovništvo" predlagač preporuka htio je da se izbjegne mogućnost da je jedno lice stanovnik više država. U tom pogledu EUROSTAT jasno razlikuje stanovnika od državljanina. Izlaz u BiH se može tražiti u popisnicama sa dvije rubrike: stalno stanovništvo i, na primjer, međunarodne i unutrašnje migracije. Ovom drugom rubrikom moguće je doći do podataka o svim migracijama od posljednjeg popisa do danas koje nisu obuhvaćene rubrikom "stalno stanovništvo".
Drugo sporno pitanje, u dosadašnjim raspravama u Predstavničkom domu, su etničko-kulturološke karakteristike u popisu stanovništva. Jedni su protiv (dio bošnjačkih stranaka), a drugi za mogućnost nacionalnog, vjerskog i jezičkog opredjeljenja. U EUROSTAT-u ovo nisu obavezna pitanja. Međutim, ovdje se radi o osnovnom pravu svakog pojedinca da se izjasni ili da se ne izjasni kojoj naciji ili vjeri pripada. Dakle, ta prava bi jednako bila ugrožena za onog ko bi morao da se opredijeli, a to ne želi, kao i za onog ko ne bi mogao da se opredijeli, a to želi. Samo zato ovo nije obavezujuća preporuka, a nikako zbog toga što ovo pitanje nije bitno. Naprotiv, pitanje etničko-kulturoloških karakteristika sve više postaje relevantno u velikom broju zemalja u kontekstu migracija, integracijom politika etničkih manjina. Upravo stoga, ovom pitanju se poklanja mnogo veća pažnja u preporukama za popis 2010/2011 nego ikada do sada. Iskorištena su, naime, iskustva zemalja u popisu 2000/2001 godine, pa su dodatno objašnjene definicije etničkih grupa, jezika i vjeroispovijesti, razlike između termina etničkih i nacionalnih grupa, odnos i veza etničke pripadnosti, religije i jezika.
Podatke o etničkom identitetu, maternjem jeziku i religiji prikupljaju zemlje koje imaju populaciju različitih kulturoloških shvatanja. BiH je tipičan primjer upravo takve zemlje. Interesantno je pogledati iskustva popisa 2000/2001 godine. Oko 72 % zemalja je prikupljalo podatke o etničkoj pripadnosti i podatke o jeziku stanovništva. Među tim zemljama su: zemlje centralne i istočne Evrope, Velika Britanija, Australija, Kanada, SAD, Izrael itd. U svim popisima u SFRJ u periodu od 1948. do 1991. godine traženi su podaci o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te o maternjem jeziku.
Etničko-kulturološke karakteristike imaju izrazito subjektivnu dimenziju i mogu da budu politički veoma osjetljive. Upravo zbog toga je od suštinske važnosti slobodno izjašnjavanje svih pojedinaca. Pitanje etničke pripadnosti u BiH je i ustavna kategorija i tako ga treba tretirati i u zakonu o popisu.
Popis stanovništva, domaćinstava i stanova predstavlja najvažniji statistički izvor pojedinačnih podataka o stanovništvu jedne države i suštinska je pretpostavka savremenog odlučivanja i upravljanja na svim nivoima. Osim osnovnog pitanja "koliko nas je", popisom se obezbjeđuje i odgovor na pitanje "ko smo" u relacijama starosti, pola, obrazovanja, aktivnosti, zanimanja i ostalih obilježja, kao i odgovor na pitanje "gdje i kako živimo".