Naši životi umnogome zavise od naših političara, kakve nam propise i zakone donose, po kojima se moramo ravnati. Sasvim je druga priča koliko se naš narod pridržava tih propisa, a poznato je da ih sami političari često krše. I onda izgleda da je uzaludan posao političara, jer ono što oni zaključe mnogima ništa ne znači. No, ipak se naš život vrti oko političara, makar ih samo ogovarali, ali oni su u centru priča i ogovaranja vaskolikog našeg pučanstva.
Mi naše predstavnike biramo jednom u četiri godine, pa se može reći da koristimo demokratiju samo jedan dan u četiri godine. A i tada se dešava, ne samo kod nas, da na izbore izađe jedva polovina stanovništva, a od tog broja 30 procenata izglasa svog predstavnika. Što će reći da jedva 15 procenata od glasačkog tijela nama ostalima natura svoju volju, svog izabranika. Ali u tom nedostatku demokratije bolje razmišljaju politolozi, a nama ostaje da to samo konstatujemo.
Kako je tako je i u takvim okolnostima političari se trude da pridobiju što više glasova za sebe i svoju stranku. Znamo da u tim predizbornim danima (koji se evo približavaju) svašta se događa, svašta se priča, a uglavnom kandidati svašta obećavaju, često petljaju i lažu samo da bi se dodvorili velikoj masi. Svugdje na svijetu je tako, tamo gdje je uveden demokratski parlamentarizam, ali u dobroj mjeri zavisi od kulture i obrazovanosti narodnih masa. Koliko raznoliki glasači progutaju razne foluške političara, koliko mogu da razluče šta je kod govornika samo forma, a šta suština?
Svugdje na svijetu kandidati žele da se svide narodu, pa mu se ulaguju, dodvoravaju, obećavaju mu zlatne kašike i bogate trpeze, što je kod većine prozreno. Pa su se naši dični rukovodioci još odavno umiljavali svojim glasačima govoreći im o vrijednosti njihove nacije, o značaju očuvanja nacionalnog bitka, ma šta to značilo. Neka smo mi na okupu i neka nas vodi naš nacionalni vođa - najčešća je želja naših naroda, svakoga ponaosob. Ta priča, najvažnija da se sačuva naša prošlost i naša kultura, odavno pije vode i još će dugo. Mada, ima indicija, i ti blesavi narodi dolaze sebi, jer divno je i krasno biti privržen svojoj naciji, ali treba živjeti i jesti, a bez plata ili sa minimalnim mjesečnim primanjima slabo će se i nacija održati.
Čini se da i Milorad Dodik sa svojim populizmom zaostaje, slabo i osiromašeni narod hoće da čuje uvijek istu priču o srpskoj veličini, kada mu je manjina u džepu. Moguće da više ne prolaze ni Dodikove psovke i vulgarnosti, jer ako je po tome naš vođa isti kao i mi, zašto onda da ga služimo? A ta borba za Republiku Srpsku veoma je dobra, ali je mnogo dobro da i u toj RS nema ovoliko lopovluka i nepravde. Fino je biti svoj na svome, nezavistan, ali ako u Bosni i Hercegovini u potpunosti hrvatski Hercegovci hoće da budu samostalni, pa onda to žele i istočni Hercegovci, te oni u Cazinskoj krajini, koji su toliko puta u prošlosti ustajali na noge, onda ćemo se samo baviti opštinskim i kantonalnim samoupravljanjam, a zaboravićemo da bez povezivanja sa drugima nije moguć napredak. Buni se Zlatko Lagumdžija kada mu iz RS kažu da je njegova partija bošnjačka, a sam trči da predsjedava Bošnjačkim (a ne bosanskim!) institutom, što ga je zavještao veliki nacionalista Adil Zulfikarpašić. Takvo dodvoravanje jednom narodu, Bošnjačkom, samo ukazuje da taj populizam ovu stranku slika u drugom svjetlu, a ne u multinacionalnom.
Sve u svemu čini mi se da će postepeno taj populizam, to dodvoravanje narodu na najvulgarniji način bivati istrošeno. Još će mnogo proteći vode Drinom dok naši narodi ne skontaju da svako podržavanje masi ne donosi dobro, da je udvaranje političara, kao i kod udvaranja ženskima, samo zamazivanje očiju. Pa narod, bolje reći pojedinci iz naroda uviđaju da su izmanipulirani, uhvatili su se za naciju kao da drugih ljudskih kvaliteta nema. Vide građani da se fotelje dijele po nacionalnoj pripadnosti, a da nikakvu ulogu ne igraju ni pamet, ni znanje, ni poštenje, ni stručnost. Gdje se ne vrednuju ovi kvaliteti kod čovjeka, tu nije moguć nikakav napredak. Ne možeš u budućnost samo s tim što pripadaš nekoj naciji.
Iznenadilo me je da prilikom održavanja kongresa novoformirane Demokratske stranke Dragana Čavića nije bilo istaknutih nacionalnih simbola. Izgleda kako je ovaj političar poveo novu stranku na drugim vrijednostima, ne ulagujući se većinskoj populaciji. Vidjećemo koliko će svijeta u RS prihvatiti politički zaokret jedne nove partije, koliko su isključivo vezani za nacionalno pitanje. Kod Čavića ne busaju se u nacionalna prsa, što nikako ne znači da su naciju sasvim oturili.
Uz zasad neke male stranke u Federaciji BiH koje ne ganjaju populizam, Čavićeva Demokratska stranka možda bude nosilac novog strujanja, gdje neće biti nacionalno kao prevashodna vrijednost. Vrijeme donosi odgovor.