Riječ demokratija je veoma rasprostranjena, pominju je ne samo političari, nego i svi oni koji su na javnoj sceni. Od kako je u nas krenula tranzicija, devedesetih godina, učimo se demokratiji i nikako da je savladamo. Gotovo sve stranke u nas imaju naziv demokratska, a ako ćemo pravo demokratije u nas ima samo jedan dan u četiri godine, onda kada izlazimo na izbore. Onda smo uvažavani kao slobodni birači, da bi prije tog čina i poslije bili od vladajućih stranaka potpuno zanemareni.
Nedavno je bio kongres Socijaldemokratske partije BiH na kojem se, između ostalog, birao i predsjednik. Članovi najužeg rukovodstva ove partije mnogo se hvale kako su demokrati, a Zlatko Lagumdžija nije imao konkurenciju za čelno mjesto. Tako partija koja se busa u prsa da je demokratska ide linijom oligarhije u jednoumlja. Slično je i u Republici Srpskoj sa vodećom partijom SNSD, jer kao brojno najjača stranka u Narodnoj skupštini izglasava sve što hoće. Opoziciji ostaje jedino da se buni, ili kao što bošnjački predstavnici čine: tuže se Ustavnom sudu zbog ugroženog nacionalnog interesa kad treba i kad ne treba.
Na današnjoj političkoj svjetskoj sceni SAD i njeni saveznici guraju i šire demokratiju na svim stranama, pa čak i oružjem, kao u Iraku i Avganistanu. Otpori su veliki, jer demokratska misao je tipična za zapadne zemlje, a američi i arapski svijet duboko je ukorijenjen u plemenski sustav i vjerska načela. Pa zato toliko na tim prostorima ima nesporazuma.
Hajde da kažem da kod nas u 21. vijeku ne igraju glavnu ulogu plemenski običaji i vjerski kanoni, ali je zato nepismenost evidentna. Da bi čovjek vladao demokratskim standardima potrebno je da bude obrazovan, a pismenost se sama po sebi podrazumijeva. Inteligentni kantautor Rambo Amadeus kaže da kod nas ne može biti demokratije, jer nepismen narod bira svoje rukovodioce. A našim vođama i odgovara nepismena masa, jer je lako s njom manipulisati.
Dobro mi se urezao u svijest jedan razgovor što sam ga prije nekoliko godina vodio u Istri. Čovjek je po struci grafičar, a vidno se interesovao za situaciju u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, jer vuče korijene iz ovih krajeva. Pričajući s njim za nekoga sam napomenuo njegovu nacionalnu pripadnost. On me je odmah upitao: "A zar je to važno?" Nisam znao da mu odgovorim zašto je to bitno, jer sam i sam uvjeren da je nacionalna pripadnost gotovo nevažna. A sad kažite nekom našem čovjeku, na bilo kojem kraju ove države, da je nacija nevažna, suprotstaviće vam se s hrpom argumenata, a u najboljem slučaju smatraće vas da ste skrenuli.
U demokratiji nacionalna pripadnost utoliko je važna samo kada su ugrožena manjinska prava. Pošto kod nas svi govore kako su nacionalno ugroženi, nema nam spasa, jer je na taj način cijela zemlja ugrožena. Čeka se samo završni čin pa da se opet poujedamo.
Ovu zemlju vode i predstavljaju nacionalne stranke. Ima ih više od nekoliko. U višenacionalnom društvu okupljati se u jednonacionalne političke stranke suprotno je demokratskim načelima po kojima nije svojstveno da se vrši diskriminacija po ljudskim opredjeljenima. Zato je u suštini svaka nacionalna stranka diskriminatorska. A osnovni cilj u svakoj demokratiji je borba protiv bilo kakve diskriminacije.
Prava demokratija sluša glas naroda. U našem slučaju političari slušaju taj glas samo kada budu izabrani, inače nimalo ne haju za mnogobrojne pozive na smjenu, za proteste koji osporavaju njihovu politiku. Na sve to odgovaraju da su demokratski izabrani i ne pada im na pamet da napuste svoju fotelju. Glas naroda i glas javnog mnjenja u istinskim demokratskim zemljama se mnogo više čuje, pa nisu rijetki primjeri da su neki ministri odstupili sa svog položaja pod snagom javnosti. Jedino se sjećam jednog slučaja kod nas da je političar dao ostavku pod prisilom naroda. Bilo je to prije nekoliko mjeseci kada je to učinio premijer Kantona Sarajevo. Malo, ako hoćemo da se zovemo demokratska zemlja.
Naši demokratski izabrani zastupnici nadaju se da će i na idućim izborima biti opet izabrani po nacionalnom ključu, pa ih u međuvremnu nije briga o socijalnim prilikama u zemlji. I pored toga što sve više radnika ostaje bez posla, što sve više ljudi nema da jede, ogroman broj ugroženih šuti. Moguće da je razlog i taj što protest kao legalan demokratski čin, kod nas nema nikakvog efekta. Galamio, ne galamio, tražio ostavke od političara, pisao parole ili ne, naši demokrati ne mrdaju. Pisali novinari o brojnim malverzacijama, o svakakvim korupcijama važnih ličnosti, ništa se ne mijenja. Kod nas je demokratija shvaćena kao da psi laju, a karavane s političarima prolaze.