Nije neuobičajeno da naši ljudi kažu kako neće glasati. Često se čuje, a razlozi su razni: nemaju za koga glasati, sve su stranke iste i potpuno ih ne zanima ta politička igra. Apstinenata ima uvijek i svuda u svijetu, međutim, izgleda da je kod nas pred nastupajuće izbore to postalo zabrinjavajuće. Predviđa se da na birališta neće izaći gotovo polovina stanovništva s pravom glasa.
U Australiji su riješili taj problem tako da su svakog glasača koji ne izađe na izbore, a nema opravdanje, novčano strogo kaznili. Ali ako se trend apstinencije povećava, pa kod nas gotovo polovina odraslih osoba ne obavi svoju dužnost, to govori da oni nemaju povjerenja u demokratiju, u demokratski sistem. I to je veoma ozbiljna konstatacija. Dobro je rečeno da je parlamentarna demokratija najbolji sistem, jer boljeg nema. A šta ako on nije učinkovit?
Ako je prognoza tačna da će na našim idućim izborima izaći na glasačka mjesta manje od pola upisanih birača, a da će najviše glasova dobiti ona stranka koja osvoji oko 20 procenata, to izlazi da će oko 40 posto naših građana izabrati vlast. Grozan je to podatak da bi jedna desetina odraslih ljudi naturila svima ostalima svoju volju. Mogućnost takvog ishoda dolazećih izbora je vjerovatna, što nikako ne ide u prilog demokratiji.
I pored mnogih javnih poziva da se izađe na izbore, mnogi ostaju uporni u stavu da ih to ne interesuje. Kažu da svojim glasom ništa ne mogu promijeniti, a jedini im je dokaz da od rata na ovamo neprestano jedne te iste partije i jedni te isti ljudi vladaju. Džabe im se govorilo da upravo njihovom apstinencijom učvršćuju dosadašnje političare, to nimalo ne mijenja situaciju.
Vjeruju ti apstinenti da svojim glasom ne mogu nadjačati glasove onih što su vječne pristalice nacionalnih stanaka. Ogromna je armija onih koji i pored nezadovoljstva aktuelnom vlašću i dalje navijaju za svoju naciju, jer nipošto ne bi željeli da im komanduju oni iz drugih nacija. Priča o tome da treba izabrati dobrog, obrazovanog i poštenog prazna je priča, jer većina naših ljudi i dalje vjeruje samo svojima, svom rodu. Ako su lopovi, barem su lopovi iz moje nacije!
Takav stav nije moguće kod nas izmijeniti, jer gro glasača dolazi iz nepismenih i neobrazovanih grupacija. Ako se zna da je dest posto nepismenih, a pretpostavlja se da ima 30 posto polupismenih, znači onih koji nisu pametni, glupaka, sasvim je razumljivo da kao glasači ne umiju misliti. Treba da se suočimo s činjenicom da trećina naših ljudi je glupa, što je teško prihvatiti. Glupom čovjeku ne možeš objasniti da treba svoj glas dati nekom novom na političkoj sceni, mladom i obrazovanom, njemu je posredno rečeno u crvki ili džamiji da se ne treba odvajati od svoje vjere.
U Sarajevu samo u centralnim dijelovima mogu se naći građani kojima nacionalna i vjerska pripadnost nije primarna, ali zato sva prigradska naselja uporno i dalje su privržena svom rodu. Ogromna armija došljaka, Bošnjaka gotovo jedino, nahrupila je u Sarajevo iz istočnih krajeva, bježeći od rata, od srpskih bojovnika. Zato je pravo čudo da u Sarajevu na vlast dođe neko ko nije bošnjački nacionalist. Kada je u Sarajevu situacija takva da gro čine polupismeni, onda tek treba zamisliti kako je u mnogim manjim mjestima.
U ovo vrijeme dobro je došao ramazan i Bajram da se na jednom mjestu, u džamiji, nađu vjerski istomišljenici. Pa hoće li se iko izdvojiti iz te gomile i sutra na izborima glasati mimo svojih rođaka i komšija? Poznato je da se neobrazovani ljudi teško razdvajaju od svoje gomile, pa tako nema govora da takav čovjek bude individualista, da misli svojom glavom pred glasačkom kutijom. I mediji u Federaciji BiH nekritički ustupaju svoje minute i stranice muslimanskim vjernicima, pa pravoslavni, katolici i ateisti se osjećaju nelagodno, pa im nije ni slobodno izaći na izbore, jer slobode malo ima.
Čuje se krilatica: neću izaći na izbore, jer nemam za koga glasati. Pomalo je neobično da čovjek pored osamdesetak stranaka ne može da pronađe nijednu koja bi mu najviše odgovarala. A možda toliki broj običnog glasača sluđuje, ne može se snaći. Pa i nekog normalnog građanina sigurno ubija u pojam mnogobrojni stranački agitatori, koji se ovih dana vrte na TV ekranima, predstavljajući svoju neukost i glupost. Uglavnom izlaze nekakvi frustrirani ljudi koji pričaju kako bi lako uredili državu, što se već time pokazuje koliko su nesuvisli. Ako su ovi izbori prilika svakoj šuši da se pokaže na televiziji, onda ja nemam šta da tražim u tom igrokazu!
Nije još smišljen način kako izbore učiniti vjerodostojnim, pa tako ni onaj način iz Australije nije bez nedostataka. Jedino ono što je važno jeste da demokratija nije za glupake, ali kako se njih osloboditi? Trebaće za to decenije i decenije.