Goran Hadžić, bivši predsjednik Republike Srpske Krajine, pojavio se ovih dana pred Haškim sudom da se izjasni o krivici
Epilog je to višegodišnje dramatične potjere, skrivanja i spektakularnog hapšenja ovog posljednjeg haškog bjegunca. Prema policijskim izvorima, uhapšen je kada je trebalo da proda, navodno, originalnu sliku čuvenog italijanskog slikara Amadea Modiljanija "Portret muškarca", čime bi obezbijedio sebi potreban novac za bijeg iz zemlje i dalje skrivanje od progona. Ljudska i politička sudbina Gorana Hadžića, bivšeg lidera Srba u Hrvatskoj, ponovo je otvorila pitanje položaja srpskog naroda u Hrvatskoj i dilemu da li je sve moralo da bude ovako kako je bilo.
Da li su Srbi u Hrvatskoj imali vođe na nivou istorijskog trenutka kada se rješavalo nacionalno pitanje srpskog naroda u kontingentnom vremenu rušenja komunizma i raspada Jugoslavije? Da li su Srbi morali doživjeti sudbinu potpunog progona iz Hrvatske? Goran Hadžić rođen je 7. septembra 1958. godine u selu Pačetinu, u opštini Vinkovci, u Hrvatskoj. Završio je gimnaziju, i kako se tvrdi, studije ekonomije. Radio je kao magacioner na poljoprivrednom dobru "Vupika". Goran Hadžić je jednom sebe opisao sljedećim riječima: "Ja sam mali čamac, privezan za veliki brod." Devedesetih godina proteklog vijeka, kada je nacionalni romantizam krenuo na prostoru bivše Jugoslavije, da bi se ubrzo pretvorio u otvoreni etnonacionalizam i šovinizam, čiji je jedini logičan kraj bio međunacionalni rat do istrebljenja, na političkoj sceni pojavili su se novi nacionalni lideri. Među njima su bili i Jovan Rašković, psihijatar iz Šibenika, i prof. dr Vojislav Vukčević sa Pravnog fakulteta u Osijeku.
Jovan Rašković, akademik, osnivač i prvi predsjednik SDS-a u Hrvatskoj, napustio je Hrvatsku pod pritiskom srpskih nacionalističkih radikala i prešao u Beograd, gdje je i umro sredinom 1992. godine. Stampedo radikalizma otjerao ga je prvo iz politike, poslije iz Krajine i Hrvatske, i naposljetku u smrt. Svoju golgotu i politička razočarenja opisao je u svojoj testamentarnoj knjizi "Luda zemlja". Istu sudbinu doživio je i prof. dr Vojislav Vukčević, kome su srpski radikali pucali na kuću i najurili ga u Beograd. Na njihovo mjesto došle su nove srpske vođe nedorasle istorijskom trenutku i izazovima. Hrvatski Srbi, zbog svoje istorijske etnogeneze i društvenog položaja kroz istoriju, dali su mnoge ličnosti nacionalnog značaja. Tamo su rođeni ili djelovali Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, Sava Bjelanović, srpski patrijarsi Josf Rajačić i patrijarh Pavle, Sava Mrkalj, Nikola Tesla, Adam Pribićević, Svetozar Pribićević, Josif Runjanin, Milan Milanković, Josif Pančić, Simo Matavulj, Vladan Desnica, Gajo Petrović, Milan Kangrga, Dušan Džamonja, Gojko Nikoliš i mnogi drugi. I danas u Hrvatskoj žive i rade mnoge istaknute ličnosti srpskog imena kao što su Pero Kvrgić, Rade Šerbedžija, Branislav Glumac, Svetozar Livada, Drago Roksandić, Jovan Mirić, Veljko Džakula, Milan Rodić, Milorad Pupovac i drugi. Kako je onda bilo moguće da pored takvih srpskih intelektualaca, vrsnih stručnjaka i kulturnih stvaralaca u Hrvatskoj, Srbi devedesetih godina izaberu političke anonimuse i diletante, bez ikakvog političkog iskustva i odgovornosti? Ispostavilo se da su sudbinu srpskog naroda u Hrvatskoj u posljednje dvije decenije definitivno odredila dva političara, jedan policajac i jedan magacioner, Milan Martić i Goran Hadžić. Ovaj dvojac s kormilarom u Beogradu, primjer je onog dinarskog mentaliteta, deseteračke i populističke linije, palanačke politike i poslušničkog mentaliteta, bez ličnog integriteta i odgovornosti.
Sjećam se kako je tih godina opozicioni vojvođanski lider Dragan Veselinov izrekao onu čuvenu podrugljivo-duhovitu konstataciju: "Srbe van Srbije vode psihijatri, a u Srbiji pacijenti." Djelimičan odgovor leži u političkom monopolu na rješavanje nacionalnog pitanja Srba u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji koji su prigrabili novoformirani nacionalni pokreti i nedemokratski komunistički režim u Beogradu, bez šireg i jasnog nacionalnog konsenzusa i demokratske vizije raspleta političkih dešavanja i promjena na istoku Evrope početkom devedesetih godina. To je bilo moguće zato što su politički avanturisti, hohštapleri i ratni profiteri zloupotrijebili kolektivne nacionalne osjećaje i ideju nacionalne političke zajednice. Dominacija jedne nacionalne stranke nasuprot političkom pluralizmu opcija, nacionalna histerija nasuprot demokratskom jedinstvu, populizam bez odgovornosti, isključivanje svih onih koji drugačije misle, doveli su do nacionalne katastrofe Srba u Hrvatskoj.
U takvoj politički radikalizovanoj situaciji, vlast su preoteli nacionalni fundamentalisti i ekstremisti koji su odbijali da sagledaju širi politički kontekst događaja. Medijska slika hapšenja i dovođenja pred Haški sud optuženih Srba, od Radovana Karadžića, preko Ratka Mladića do Gorana Hadžića, slika je rasapa i kolektivnog udesa srpske nacije. To je slika završnog računa koji stiže na naplatu jedanaeste godine ljeta gospodnjeg 21. vijeka, trećeg milenijuma. Ostarjeli, oronuli i bolesni ljudi izgubljenih pogleda, sa lažnim identitetima, u stanju progonjene zvijeri, malodušni, rastavljeni od porodica, skrivači po podrumima i dubokim šumama, izašli su na svjetlost dana direktno pred svjetla javnosti i haške sudnice. I pokazala se sva lažnost i privid njihove veličine, kao i tragikomično stanje nacionalnog duha, naroda koji vida rane i plaća cijenu promašene politike i počinjenih grešaka s početka devedesetih. A gdje su Srbi kojima je ovaj autsajder bio vođa? Sjeće li se iko danas prijedloga da Srbin bude potpredsjednik Hrvatske i mirovnog plana Z4?
Republike Srpske Krajine više nema, hrvatski Srbi su u zbjegu u Srbiji, u izbjeglištvu raseljeni širom svijeta, njihove vođe izdržavaju kazne po evropskim zatvorima ili čekaju suđenje u Hagu, kolektivno optuženi za najgore ratne zločine, ostatak njihovog naroda spava pod traktorskim prikolicama i srušenim zidinama u Ravnim Kotarima, Slavoniji i Baniji. Arčibald Rajs, (1875 - 1929), švajcarski forenzičar i hemičar, profesor Univerziteta u Lozni, veliki prijatelj Srba, u svom političkom testamentu upozorio je Srbe na slabosti njihovog nacionalnog mentaliteta kada je rekao: "Čujte Srbi, čuvajte se sebe! Hrabri ste, ponosni, samilosni, bistri, ali niste previše radni i veliki ste ljubitelji vođa, sebičnih i podmitljivih političara, koji će vam, ako dozvolite da vaša lijepa duša propadne u tom đubretu, iskvariti zemlju." I onda, na kraju, imaš to što imaš.
Poslije hapšenja Hadžića, na utakmici Lige šampiona u Banjaluci između FK Borac i Makabija iz Izraela, napaljeni "Lešinari", mladi navijači Borca, oni isti koji su tek bili rođeni dok su njihovi očevi išli u jugoslovenske ratove, skandiraju Tadiću, predsjedniku Srbije, "Borise, ubij se i spasi Srbiju!", vjerujući da time rade veliku nacionalnu stvar, pokazujući samo žalosno, karikaturalno stanje duha naroda pretvorenog u navijačku grupu.
(autor je publicista)