U ovim prazničnim danima iz Moskve su stigle dve poruke, značajne za region, a i za svet uopšte. Radi se zapravo o poštovanju. Poštovanju pravila ponašanja u savremenom svetu, a i po poštovanju subjekata međunarodnog prava država, bez obzira na njihovu veličinu, ni teritorijalnu, ni po broju stanovnika, ni po ekonomskoj snazi.
Prva poruka odnosi se na Bosnu i Hercegovinu i na visokog predstavnika međunarodne zajednice, koji je, od pre par godina ujedno i specialni predstavnik Evropske unije. Dva mandata u jednoj osobi svojevrstan je paradoks. Daytonski mirovni sorazum precizno određuje ovlašćenja Ureda i samog visokog predstavnika, koji je formalno pravno odgovoran Organizaciji ujedinjenih nacija, a ne kolektivetetu Evropske unije. Mešanje funkcija i odgovornosti stvara vrlo netransparetno područje delovanja, koje može dodatno praviti poteškoče u unutrašnjoj stabilizaciji i reintegraciji složene zemlje. Naravno da je Bosna i Hercegovina evropska zemlja kojoj je prirodna perspektiva članstvo u Uniji , ali je pre svega ovo stvar unutrašnjopolitičkog konsenza, a ne poluga delovanja visokog predstavnika međunarodne zajednice, korišćena i za pretnje i za pohvale.
Dayton kao međunarodni ugovor, osvedočen potpisima ključnih subjekata međunarodne zajednice, mora funkcionisati po pravilima Ujedinjenih nacija, koje takođe traže konsenzus. I kada se iztrči iz tog rama, uprkos najboljim namerama, može da nastane problem. Moskva je vrlo jasno upozorila da se aktivnosti OHR-a vrate u okvir izvornih nadležnosti, a pre svega da se o tome traži saglasnost svih aktera - i Ruske Federacije.
Takav stav Moskve, u suštini vrlo principijelan, može se tumačiti i kao jedan u nizu dokaza da Rusija vraća svoje mesto u međunarodnoj politici i da u njoj traži samo ravnopravno mesto. Za ovo ima, naravno, sve argumente i toga su svesni i ostali globalni igrači.
Organizacija ujedinjenih nacija, osnovana na zgarištu Drugog svetskog rata, sa svim svojim nedostacima, paradoksima i birokratskim nedaćama, ipak je svetski forum i garant međunarodnog prava. I najveće i najjače zemlje ponekad u svom specialnom interesu, krše te osnovne norme i upuštaju se u avanture, bez konsenza Saveta bezbednosti ili Generalne skupštine. Na kraju krajeva sve takve akcije ne završavaju se dobro. Na primer, iscrpljujući rat u Iraku, započet bez saglasnosti u sistemu UN. Ili pokušaji eliminisanja Resolucije 1244 o Kosovu.
Druga poruka koja je ovih dana stigla iz Moskve odnosi se na početak predsedavanja Slovenije Evropskoj uniji. Ruska Federacija, sa kojom ima Slovenija duboke i sveobuhvaćajuće odnose, ocenila je da će šest meseci slovenačkog predsedavanja EU biti šansa za nov korak specialnih odnosa sa Ruskom Federacijom. U poslednje vreme ovi odnosi bili su u izvesnom čorsokaku iz različitih razloga.
Za Rusku Federaciju, koja je i evropska zemlja odnosi sa Briselom značajni su ne samo zbog vlastitog razvoja, već i zbog one, vekovima stvarane kulturne suzavisnosti. A ova kulturna, obostrana razmena, je u suštini značanija od svih gasovoda ili naftovoda, koji kreću iz Sibira prema Zapadu. O tome govori i delo britanskog istoričara Orlanda Figesa sa naslovom "Natašin ples", o kulturnoj istoriji Rusije, izašlo 2003, koje otvara pogled u prošla vremena ove suzavisnosti.
A Slovenija je i prva slovenska zemlja koja preuzima odgovornost vođenja Unije, što je vrlo značajno, ne iz romantičkog sentimenta 19. stoleća, kada su slavenski narodi u svojim nedačama i neslobodi tražili spas u Rusiji, već iz vrlo praktičkih razloga. I male, u tom primeru slavenske zemlje, ravnopravan su subjekt. I one se pitaju i one nude rešenja problema. A i traže poštovanje pravila. Jer poštovanje pravila garant je i stabilnosti i prosperiteta. A politika duplih standarda najkraći put u nove nedaće.
U narednih šest meseci Ljubljana će voditi dialog na vrhu EU - SAD i EU - Ruska Federacija. Otvaraće se realnije perspektive za zemlje regiona, možda za nov krug srpsko-albanskog reševanja kosovskoog čvora. Još jedna vrlo realna šansa da Balkansko poluostrvo nestane sa karta područja nestabilnosti i neizvesnosti.