Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da otkrije tragove – tako je bilo i sa pobjedom BiH nad Italijom. Ostvaren je plasman na svjetsko prvenstvo u nogometu, pardon fudbalu.
Bilo mi je drago. Zatim pomalo čudno kada sam primijetio da su se tokom proslave pobjede kod igrača pojavile i neke zastave koje ne pripadaju zvaničnim državnim simbolima. Pitam se, ko je pobijedio i za koga!? Polarizacija u društvu po pitanju ovog događaja se u narednim danima još više povećala. Jedni su svoju euforiju pretvarali u narativ moći i superiornosti, a drugima je to bio dodatni argument da naprave još veću distancu od reprezentacije, ali i države. Pobjeda je još jasnije otkrila dobro znane razlike, drugačije percepcije i netrpeljivost među nama.
Nakon nekoliko dana, novinar državnog medija pita političara iz Republike Srpske za koga će on navijati na svjetskom prvenstvu (namjerno ne pominjem imena, jer se prvenstveno bavim društvenim pojavama, a ne pojedincima). Ovaj mu odgovora da se „neće neradovati uspjesima Bosne i Hercegovine, ali da navija za Srbiju“. Nakon kraće rasprave novinar mu kaže: “Ako vam je Srbija važnija i bitnija onda idete u Srbiju i tamo se kandidirate za poziciju predsjednika, a ne ovdje, jer onda za koga ćete se boriti kao član predsjedništva.“ Nakon toga sprječava raspravu i zaključuje razgovor.
Takva intervencija novinara, osim što je neprofesionalna, pokazuje dubinu problema, potrebu da se identitet svede na: ili ili, crno ili bijelo, sve ili ništa, da ili ne, poljubi ili ostavi... Pa zar nije moguće biti nezainteresovan za fudbal, ili simpatisati dvije, tri ili pet reprezentacija, te na koncu neku sasvim desetu, npr. afričku, jer imaju ljepše dresove, frizure ili šta god... Dakle, prisutan je pojednostavljen, isključiv i rigidan pristup sa dosta pogrešnih analogija i pretpostavki da se nešto mora i podrazumijeva, što neizostavno dovodi do etiketiranja, sukoba i odnosa u kom je neko moralista, a neko krivac. I to onda vodi prema „klackalica“ dinamici kada će podređena strana jedva dočekati da preokrene poziciju i tako ukrug.
Ovakve situacije podstiču razmišljanja o različitim psihološkim teorijama koje objašnjavaju prirodu socijalnih identiteta. Socijalni identiteti su oni aspekti ličnosti koji proizlaze iz naše pripadnosti grupama poput npr. pola, profesije, političke orijentacije, države, nacije, religije, rase itd. O prirodi tih identiteta, pogotovo etničkog koji je važan za ovu temu, ključna su dva pristupa. Primordijalni pristup podrazumijeva da je etnički identitet prirodan, duboko ukorijenjen, nepromjenljiv, dok konstruktivistički pristup naglašava njegovu društvenu i promjenljivu prirodu.
Za naš kontekst zanimljiva je teorija složenosti socijalnih identiteta (Roccas i Brewer) koja objašnjava kako ljudi kombinuju različite vrste socijalnih identiteta kojima pripadaju. Najjednostavnija situacija je kada imamo potpuno preklapanje i podudaranje više srodnih socijalnih identiteta. Npr. osoba je Poljak, od roditelja Poljaka, pričaju poljskim jezikom, katolici su i žive u Varšavi. To je klasičan primjer niske složenosti socijalnog identiteta jer su karakteristike usklađene. Međutim, socijalni identitet je mnogo složeniji ako imamo osobu poput književnika Amina Malufa koji je odrastao u multikulturalnom okruženju Libana, a onda je zbog rata emigrirao u Francusku gdje je opet bio izložen raznovrsnim uticajima. U svojoj knjizi “Ubilački identiteti” opisao je izazove traženja i integracije identiteta u kontekstu višestrukih kulturnih, religijskih i nacionalnih različitosti. Nama bliskiji primjer veće složenosti socijalnog identiteta mogu biti djeca naših raseljenih lica koja odrastaju npr. u Skandinaviji ili preko okeana, često u porodicama mješovitog porijekla i u multietničkom okruženju. Ko su oni i sa kim/čim se oni identifikuju?
U takvim okolnostima, situacija je dosta osjetljivija. Ishod može biti da se osoba prikloni jednom dominantnom identitetu, ili da u različitim kontekstima daje primat onim identitetima koji su u datoj situaciji najprikladniji, ili da pak pokuša različite kategorije identiteta da ravnopravno integriše u koherentnu cjelinu.
Upečatljivu ilustraciju ovakvih unutrašnjih izazova, ali i identitetskih zemljotresa nalazimo u domaćem filmu “Nož“, kroz dijalog Žarka Lauševića i Aleksandra Berčeka. Laušević glumi mladića Aliju koji naprasno saznaje da je kao dijete bio zamijenjen i da njegovo porijeklo nije porodica Osmanović kako je cijeli život vjerovao, već Jugović. Gubi tlo pod nogama, čitav njegov svijet i identitet se ruši. „Kud ću ja i šta ću ja sad sa sobom...nemam kud ni naprijed ni nazad...“ Berček koji glumi efendiju Halila govori o integraciji identiteta kroz simboliku uparivanja različitih cipela: „Na lijevoj nozi Đurova, na desnoj Safetova cipela. Samo mali i jadni ljudi misle da su rasparene.“ Slično poručuje i Aliji - Lauševiću da treba da nosi Rabijine i Ljubičine cipele. „Ne rasparuj ih, ne razdvajaj ih. Jedna te na svijet donijela, a druga te dojila i podizala... Ima jedna spona, snažna i neraskidiva, samo je ti ne vidiš...Ti si ta spona, ti si taj most.“ (https://www.youtube.com/watch?v=AB1hZlM4K4A)
Kontekst BiH nije prostor jednostavnih izbora, nego snažne međuzavisnosti u kojoj se identiteti ne mogu svesti na jedan obrazac niti ukloniti bez posljedica. Njena složena struktura – dva entiteta i jedan distrikt, deset kantona, tri konstitutivna naroda, tri dominantne religije, uticajni susjedi i višeslojna istorijska iskustva – nužno proizvodi višestruke i preklapajuće oblike pripadnosti. Problem nastaje kada se te razlike pokušaju pretvoriti u isključive identitete i političke zahtjeve u kojima “moje” negira “tvoje”. Održiva rješenja ne nastaju na pritisku, zabranama i prijetnjama; takve metode mogu samo još dodatno zategnuti oprugu koja će se vratiti kao bumerang. Mir ne nastaje kada se identitet nameće, nego iz spremnosti ljudi da prihvate nesaglasja.
Dugoročna stabilnost zajednice ne zavisi od brisanja različitosti, nego od sposobnosti da se one žive kao složeni identiteti koji se prepliću, bez potrebe da se isključuju ili da jedan pobijedi drugog. Naše društvo neće postati mirnije kada svi postanu isti, nego kada prestanemo pokušavati da jedni druge učinimo istima. Treba svakako početi od sopstvenih cipela i kopački. Prihvatiti raspar znači upoznati i prihvatiti sebe, pružiti ruku svim svojim unutrašnjim karakteristikama, dragim i manje dragim – kako bismo izgradili stabilan unutrašnji most i preko njega zrelo istrčali prema drugim ljudima.
Autor je prof. dr Srđan Dušanić, psiholog i dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci