Posljednjih dana novine objavljuju: "Izrezana garaža i odvučena škoda 'najstrože štićene' državne tužiteljice" (Dijane Kajmaković).
Samo nekoliko dana ranije mogli smo pročitati: "Provaljeno u stan sudije Suda BiH Dragomira Vukoje". Ne tako davno, i: "Provaljeno u stan glavnog tužioca Milorada Barašina".
A prije toga: "Ukraden automobil tužiteljice Gordane Bosiljčić", "Tužiocu u Istočnom Sarajevu zapaljen stan" (Zorici Đurđević), "U Trebinju podmetnut eksploziv pod automobile sudije Ljiljane Simović".
I neobjavljena vijest: tužiteljici Tužilaštva BiH Džemili Begović automobil ukraden i zapaljen na Trebeviću! Pa podmetnuti požari u Osnovnom sudu u Banjaluci i Okružnom tužilaštvu u Trebinju...
Iako zabrinjavajuće učestali, napadi na sudije i tužioce nikoga nisu uznemirili. Kao da se radilo o najobičnijim nestašlucima sitnih gradskih kriminalaca. Nije reagovalo Visoko sudsko i tužilačko vijeće, ćute ministri pravde, ne čuju se parlamentarci, šefovi policija ne zakazuju konferencije za štampu.
Po svemu sudeći, napadi na sudije i tužioce nisu bili događaji vrijedni pažnje. Da bude tužnije, ćute i sudijska i tužilačka udruženja. Kao da ih nije bilo briga šta se događa njihovim članovima. Duh profesionalne solidarnosti se izgubio u žabokrečini svakidašnjice. Neosjetljivost za sve što se događa drugima objašnjava sveopšti sunovrat moralnosti.
A novinari, čuvari demokratije i borci za evropske vrijednosti (vladavinu prava i nezavisno pravosuđe), događaje su zabilježili samo kao obične gradske vijesti. Da je kojim slučajem ukraden auto nekom novinaru, ili ne daj bože, provaljeno u stan glavnog urednika, oglasila bi se istog dana sva bh. novinarska udruženja, reagovao bi OHR, OESCE u Beču bi istog trena izrazio ozbiljnu zabrinutost, a Međunarodno udruženje novinara bi optužilo vlasti da nisu osigurale uslove za bezbjedan rad novinara, zbog čega su ozbiljno ugrožene novinarske slobode.
Nije ovo podsmijevanje novinarima. Naprotiv! Tako se bori za profesionalnu čast i dostojanstvo profesije. Blaga ironija je u funkciji podsjećanja da su i neki drugi društveni fenomeni proizvod skrivenih kodova, zbog čega je važan refleks za skriveno.
Ćutanje o napadima na sudije i tužioce nas upozorava da postoji ozbiljna greška u fokusu društva na pojave koje zabrinjavaju.
Sudije i tužioci nisu marginalna društvena grupa koja se sticajem okolnosti našla na udaru kriminalaca. Oni su stub vlasti, garant pravne sigurnosti i simbol organizovane i snažne države. Zašto su postali stalna meta? Tim pitanjem nema ko da se bavi!
Ne očekuju sudije i tužioci da budu javno opjevani kao žrtve. Ne žele da ih čuva policija (neke od pokradenih je obezbjeđivala policija). Niko pametan ne priželjkuje da mu pred vratima čuči policija i da mu svaki korak bude pod budnim okom policije.
Ono što sudije i tužioci očekuju jeste da društvo i država budu svjesni činjenice da napadi na sudije i tužioce predstavljaju opasnu poruku mafije državi i cijelom društvu i da na tu opasnu poruku treba oštro reagovati. Kada "nepoznati učinilac" (kako lijepo skovan eufemizam) provali u stan glavnog tužioca, onda se to, prije svega, mora uzeti kao opomena da iza provale slijedi nešto mnogo gore i mnogo teže.
Kada neko tužiteljici Kajmaković, koja se uhvatila u koštac sa organizovanim kriminalom u nekoliko najtežih istraga u istoriji pravosuđa, ukrade automobil iz garaže, onda je to, prije svega, opomena tužiocima da treba da se zaustave ili će uslijediti mnogo teža kazna. Barašinu je ukraden kompjuter, Dijani Kajmaković automobil! Rukopis mafije poručuje da je na redu nečija glava. Iskustva Španije i Italije nas žestoko opominju: u ratovima sa mafijom padale su glave sudija i tužilaca.
Na kraju, ne treba zaboraviti da nijedan od ovih napada na sudije i tužioce nije rasvijetljen. Tako nam kriminalci stavljaju do znanja da sistem nije sposoban da zaštiti sam sebe. To može obeshrabriti i posljednje optimiste.
Reagovanja, očigledno, neće biti. Strahovi i frustracije kojima su tužioci i sudije izloženi zbog stalnih prijetnji i dalje će se uvećavati. Dok institucije i profesionalna udruženja ćute, oni se pitaju: Hoćemo li čekati da mečka zaigra i pred našim vratima!?