Kolumne

Poslije glasanja nema kajanja

Nihada Hasić

Vijest o upadu policije Republike Srpske u prostorije BN televizije osudili su gotovo svi, čak i ljudi iz struktura vlasti kojima se opravdano prigovara da su naredbodavci cijele represivne akcije. Jedino u Parlamentu Federacije BiH nisu imali vremena da upute koju riječ javnog protesta protiv ovog ataka na medije izvedenog pod izgovorom istrage zbog utaje poreza.

Dok su robusni policajci u Bijeljini u srijedu provodili mjere i radnje usmjerene protiv novinara i njihovog prava da rade, pardon, protiv privrednog kriminala, federalni zastupnici zasukivali su rukave da počnu i sami nešto istraživati. Odlučili su da osnuju svoju komisiju, čiji će članovi istraživati Finansijsku policiju Federacije BiH. Čijenica da članovi službeno najneefikasnije institucije vlasti u BiH daju sebi za pravo da provjeravaju jednu istražnu agenciju ne bi bila neka zanimljivost da cijelu priču nisu začinili zastupnici opozicionog SDP BiH u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH. Kritičari aktuelnih vladajućih struktura uredno su glasali za formiranje Istražne komisije za provjeru finansijskih inspektora, a potom pokajnički zacvilili da su to greškom uradili. Radi uvjerljivosti sutradan su se i vanredno obratili novinarima objašnjavajući da nisu znali za šta glasaju, jer nisu na papiru imali sadržaj inicijative. Ova naknadna poslanička pamet esdepeovaca školski je primjer s kakvom ozbiljnošću i odgovornošću naši parlamentarci na svim nivoima razmatraju i usvajaju zakone, zaključke, rezolucije, inicijative i informacije.

I površni pratioci dešavanja u ovom dijelu BiH znaju da je Finansijska policija trenutno najpopularnija institucija u očima SDP-a, a da je smrtni neprijatelj dijelu vladajućih stranaka. Njeni inspektori prečesto, kao po nepisanom pravilu i prećutnom dogovoru, provjeravaju baš firme i ustanove na čije je nezakonitosti u radu prethodno javno upozoravao SDP Zlatka Lagumdžije. Njihovim političko-poslovnim oponentima nerijetko je to bio dodatni povod da (ne)osnovano tvrde da su finansijski inspektori samo političko sredstvo obračuna sa "uspješnim" i "odgovornim" privrednim subjektima i Vladinim agencijama. Po pravilu, istina je negdje u sredini. Niti je Finansijska inspekcija potpuno nezavisna u svom radu, kako što tvrde njeni pokrovitelji, niti je tamo gdje njeni inspektori uđu ovozemaljski raj zakonitosti u poslovanju.

Uostalom, nek službenu istinu o inspektorima na čelu sa njihovim višegodišnjim šefom Zuferom Derviševićem utvrđuju parlamentarci. Imaju za to vremena na pretek, a ne mogu se požaliti ni na neredovne i mizerne plate. Od priče čija je ova policija mnogo je važniji dokaz kako narodni zastupnici zarađuju svoja primanja. Ako jedna stranka, u ovom najnovijem slučaju SDP, u parlamentu glasa za inicijativu o provjeri inspektora koje paze kao zjenicu oka svoga, možemo samo pretpostavljati kako se nonšalantno ponašaju pri usvajaju zakona koji se ne tiču njihovih interesa. Kad su već greškom podržali nešto što im direktno nanosi štetu, naivno je pokušavati zamisliti ih kako se preznojavaju razmišljajući da li je, na primjer, pametno i odgovorno podržati zakon o transplantaciji organa, o boračkim i socijalnim kategorijama ili o povećanju svojih primanja.

Poslanici državnog parlamenta pokazali su ove sedmice da se jednako neodgovorno ponašaju. Razlika je u nijansama. Cjelodnevno zasjedanje potrošili su na svađu o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu ubjeđujući se međusobno čiji kadar u SIPA smrdi, a čiji miriše. Zastupnici bošnjačkih stranaka tražili su vraćanje Dragana Lukača u ovu agenciju, srpski su uporno objašnjavali zbog čega je sve dobro da ga je direktor uklonio ili prekomandovao. Tradicionalno, svi su se zaklinjali da su njihovi zahtjevi samo zalaganje za zakonitost i profesionalnost u radu direktora SIPA i njenih zaposlenika. Puke fraze ne mogu ih ništa koštati.

Važno je samo praznom pričom dosljedno braniti stranačke interese i iz njih proistekle brojne materijalne pogodnosti. Mnogo više mogli bi izgubiti kada bi, kojim čudom, imali vlastitu savjest i po njoj se ponašali. U tom slučaju bi neki poslanik u parlamentu BiH upitao direktora SIPA Mirka Lujića kako je moguće da mu inspektori zaduženi za borbu protiv trgovine narkoticima završavaju u zatvoru kao dileri droge ili zašto je na čelo Odjela za zaštitu svjedoka postavio čovjeka koji je u vrijeme svog imenovanja bio pod istragom za ratni zločin. Takve filmove, nažalost, nećemo gledati, jer bi postavljanje ovih pitanja značilo direktno zamjeranje vrhovima stranaka. Zato je tokom poslaničkog zasjedanja dosljedno ispoštovan pakt o nenapadanju. Poslanici SDA neće problematizirati pritvaranje bivšeg inspektora MUP-a RS, a kolege im iz SNSD-a neće spominjati imenovanje čovjeka osumnjičenog za zločin nad Srbima za šefa Odjela za zaštitu svjedoka tih istih zločina. Bude li prigovora i protesta nekog (nevladinog) udruženja žrtava, uvijek se državni parlamentarci mogu ugledati na kolege u Parlamentu FBiH i zakleti se da nisu znali. Toliko o zalaganju za efikasan i profesionalan rad SIPA.

Osuda prijetnji funkcionerima u bh. institucijam jedina je nijansa po kojoj se razlikuju ovosedmična zasjedanja federalnog i državnog parlamenta. Gotovo bespogovorno osuđeno je verbalno ugrožavanje političara iz Republike Srpske koji mjesecima govore da se ne osjećaju sigurno u Sarajevu. Dok se valjda institucije BiH ne izmjeste iz glavnog grada države, predlažu promjenu imena Istočnom Sarajevu. Da se ne bi više traumirali, lider SNSD-a Milorad Dodik sugerisao je da se ovom gradu odreže riječ Sarajevo. Presudno je da su ga podržali kadrovi njegove stranke, a ljudi u Istočnom Sarajevu, kao i u svim ostalim dijelovima ove zemlje, ionako dobro znaju u kakvom političkom blatu žive ma kako se ono službeno zvalo.

Najčitanije