Početkom ovog vijeka Centar "Simon Vizental", najpoznatija globalna organizacija za lov na naciste, pokrenula je kamapanju "Posljednja šansa", za pronalaženje nacističkih počinilaca ratnih zločina tokom Drugog svjetskog rata, u okviru koje se vodi više od 1.000 istraga u 17 zemalja.
Za to vrijeme iz Hrvatske stiže vijest: devedesetjednogodišnji Josip Boljkovac, prvi ministar unutrašnjih poslova samostalne Hrvatske, uhapšen je u spektakularnoj akciji specijalnih policijskih snaga i pritvoren zbog navodnih ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata. Tako je Boljkovac odmah postavio dva rekorda za novo izdanje Ginisove knjige političkih presedana: postao je prvi partizan u samostalnoj Hrvatskoj uhapšen pod optužbom za ratni zločin i najstariji hrvatski zatvorenik. Treći rekord ga tek čeka: ako bude osuđen biće prvi partizan, komunista i antifašista u Evropi osuđen za ratni zločin pobjednika Drugog svjetskog rata. Pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu Josip Boljkovac je negirao krivicu. Sumnjiče ga po komandnoj odgovornosti za ratni zločin ubistva civila 1945. godine u Dugoj Resi, dok je bio na čelu OZN-e okruga Karlovac, koja je naređivala jedinicama KNOJ. Prema međunarodnom pravu, svaki ratni zločin, bez obzira na to ko ga je i kada počinio, mora biti pravno sankcionisan ukoliko za to postoje valjani dokazi. Shodno ovom principu, i zločini iz Drugog svjetskog rata koje su počinili partizani mogu biti predmet istrage i sudskog procesa. Ipak, ovo hapšenje od strane aktuelne HDZ-ove vlasti mora se kontekstualizovati u okviru dominantnih tendencija unutar hrvatskog društva koje traju duže vrijeme.
Ne dovodeći u pitanje dokaze koje tužilaštvo ima protiv Josipa Boljkovca i sam čin zločina koji mu stavlja na teret, hapšenje Josipa Boljkovca je interesantno, kako zbog zanimljivosti njegove ličnosti, tako i političkog konteksta u kojem se dešava. JB je bio osnivač i prvi disident HDZ-a, zajedno sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem podijelio je tadašnji HDZ i formirao novu stranku Hrvatski nacionalni demokrati (HND). Tuđman ga je smijenio u ranoj fazi hrvatske borbe za nezavisnost. JB je imao dugačak jezik i mnogo teških riječi je izrekao na račun Gojka Šuška, Vladimira Šeksa i Franje Tuđmana, bio je predvodnik tzv. lijeve, partizanske struje unutar HDZ-a, zalagao se za saradnju Srba i Hrvata, a protiv ekstremističke politike. U svojim memoarima "Istina mora izaći van" optužio je Gojka Šuška da je odgovoran za ubisto osječkog šefa policije Josipa Rajhla Kira, zbog pregovora sa Srbima, svjedočio je u sudskom procesu protiv Branimira Glavaša, osuđenog za ratne zločine nad Srbima, i kritikovao Tomislava Merčepa, optuženog za ratne zločine. Prije nekoliko godina Boljkovac je stao na listu manjinske srpske stranke SDSS, kao jedini Hrvat za lokalne izbore. Ne treba isključiti da su ga i ove reference preferisale za prvog osumnjičenika za ratne zločine iz partizanskog perioda. Josip Boljkovac se jednostavno zamjerio velikom broju ljudi iz vladajuće nomenklature HDZ-ove vlasti, od kojih su mnogi odgovorni za ratne zločine tokom proteklog rata i kriminalne radnje u miru.
U njegovoj optužnici su se spojile dvije (ne)zgodne okolnosti: osveta bivših partijskih drugova i osveta poraženih desnih hrvatskih političkih snaga iz Drugog svjetskog rata. Režim koji nije sudio ustašama i neoustašama prije ili kasnije morao je početi suditi partizanima. Režim koji nije procesuirao sumnje i optužbe na račun bivših pripadnika ustaškog režima, Milivoja Ašnera, Ive Rojnice, Vinka Nikolića, Nade Šakić i drugih, otpočeo je suđenja partizanima. Centar "Simon Vizental" je više puta tražio od hrvatskih vlasti pokretanje postupka i suđenje pojedincima osumnjičenim za zločine za vrijeme NDH i ustaškog režima. Politički otpori u javnosti, sporost i odugovlačenje pravosudnih organa i izgovori na formalnopravne prepreke, doveli su do toga da su ovi osumnjičeni pojedinci umrli, a da im nikada nije suđeno za počinjene zločine. Ne treba zaboraviti da je Franjo Tuđman, idejni osnivač HDZ-a, zagovarao svehrvatsko pomirenje simboličnim sahranjivanjem svih hrvatskih žrtva, ustaša i partizana iz Drugog svjetskog rata, u zajedničku grobnicu. Hrvatska ima jedan kompromitovan politički pokret, a to je ustaški pokret.
Hrvatski policijski i pravosudni organi pokreću postupak protiv bivšeg partizanskog šefa tajne policije iz Drugog svjetskog rata Josipa Boljkovca za navodne zločine protiv civilnog stanovništva, a istovremeno ta ista politička vlast odbacuje prvostepenu presudu Haškog tribunala kojom su hrvatski generali osuđeni za zločinački pothvat i etničko čišćenje srpskog civilnog stanovništva u vojnoj akciji "Oluja"
Sa suđenjem Boljkovcu sadašnja hrvatska vlast rizikuje da diskredituje i ovaj drugi, jedini priznati antifašistički pokret iz Drugog svjetskog rata na svojoj teritoriji, sve zbog predizbornog udvaranja ekstremnoj desnici. U ovako složenoj političkoj atmosferi postoji opasnost od pripisivanja kolektivne krivice partizanskom pokretu, jedinom antifašističkom pokretu u Hrvatskoj. Još jedna paradoksalnost ovog hapšenja i sudskog procesa je očita. Hrvatski policijski i pravosudni organi pokreću postupak protiv bivšeg partizanskog šefa tajne policije iz Drugog svjetskog rata, za navodne zločine protiv civilnog stanovništva, a istovremeno ta ista politička vlast odbacuje prvostepenu presudu Haškog tribunala kojom su hrvatski generali osuđeni za zločinački pothvat i etničko čišćenje srpskog civilnog stanovništva u vojnoj akciji "Oluja", zbog čega im je aktuelna premijerka HDZ-ove vlade javno zahvalila, proglašavajući ih nacionalnim herojima. Hapšenje Boljkovca, ma koliko se vlast trudila da to opovrgne, ne može da odagna utisak da se ono dešava mjesec dana pred izbore, kada HDZ nastoji svim silama da ublaži krivične sudske procese koji se vode protiv njega, prikrije kriminal i korupciju, i da pridobije desne glasove hrvatskih birača. Pored toga, ne može se zanemariti ideološka strana ovog sudskog procesa.
Ovakva suđenja lako mogu skliznuti u istorijski revizionizam, sa dalekosežnim negativnim političkim posljedicama. Poražene snage iz Drugog svjetskog rata u zemljama u kojima su njihovi režimi sarađivali s nacističkim okupatorima sada se nastoje rehabilitovati kroz različite revandikacije. Slični procesi se dešavaju u Mađarskoj, Poljskoj, Srbiji i baltičkim zemljama. U ovim procesima nastoje se vještački dokazati i izjednačiti krivice nacizma i fašizma i antifašističkog pokreta. Nacionalrevizionisti u državama s prostora Jugoslavije nastoje sada dokazivati da nije postojao nikakav integralni, jedinstveni, jugoslovenski narodnooslobodilački pokret otpora nacizmu i fašizmu, već separatni, samostalni, nacionalni pokreti borbe tokom Drugog svjetskog rata. Tako se kroz slučaj "Boljkovac" vlast istovremeno politički rješava dva opsesivna remetilačka faktora hrvatske povijesti i politike: jugoslovenstva i komunizma.
Hapšenje Boljkovca pozdravili su hrvatski i drugi nacionalisti, antikomunisti i desničari u Evropi. U isto vrijeme mediji u Hrvatskoj izvještavaju da je HDSBB predložila da nosilac svih stranačkih lista na narednim parlamentarnim izborima bude Branimir Glavaš, osuđeni ratni zločinac za zločine nad Srbima i stanovnik zatvora u Mostaru. Tako se kampanja s početka ovog teksta pretvara u "posljednju šansu" za partizane i HDZ.