Radno mjesto u BiH košta najmanje 3.000 KM.
Ne odnosi se ova cijena na troškove otvaranja novih proizvodnih pogona i pokretanje biznisa angažovanjem radnika, nego na iznos koji je na "crnom tržištu" potrebno izdvojiti da bi vas neko zaposlio u javnim preduzećima ili državnoj službi. Nedavno istraživanje jednog bh. portala pokazalo je da je 37 odsto njihovih ispitanika bilo u prilici da im budući poslodavci traže novac u zamjenu za dobijanje posla. Anketirani su bili precizni u odgovorima, tvrdeći da svako na ovaj način ponuđeno radno mjesto košta više od 3.000 maraka. Konačne gornje granice zavise od položaja koji se kupuje. Istraživanje nije ponudilo odgovor koliki je procenat ovih građana za ponuđenu cijenu zaista i dobio posao, ali je zato pokazalo da je 46 odsto anketiranih mirne savjesti izjavilo da su spremni platiti samo da završe na platnom spisku državnih agencija, ministarstava ili kompanija. Obje grupe ispitanika, osim što svjedoče kako stoje stvari na bh. tržištu (ne)rada, istovremeno priznaju da su počinili krivično djelo davanja mita ili da bi ga počinili samo da im se ukaže prilika; da imaju neophodni novac ili pouzdanog posrednika na pravom mjestu.
Odgovorni za suzbijanje svih vidova korupcije u BiH smatraju da je za praksu kupovine posla kriva "kultura svojstvena za područje Balkana, gdje veliki broj ljudi ne želi da poštuje procedure, već se samo raspituje, može li se nešto nekako završiti". Tvrde i da je aktivno više istraga u raznim tužilaštvima, što valjda dokazuje da se država bori protiv korupcije. Najsvježiji primjer te, kao sistemske, borbe je prošlosedmično hapšenje Igora Zrnića zbog sumnje da je od trojice naivaca uzeo 9.000 KM da bi ih trajno radno zbrinuo u jednom entitetskom ministarstvu. Zrnić je pao u ruke organima reda jer je varao ljude lažući im da je pomoćnik ministra i da ih može zaposliti. Nije se on prvi sjetio kako se može brzo i lako zaraditi na tuđoj nevolji zvanoj nezaposlenost. Ranije smo imali lažne premijere i ministre koji su nudili poslove u državnoj službi uz dogovarajući novčani iznos. Većina ovih prevaranata je raskrinkana, pa se ispostavilo da nijedan nije svoj "biznis" razvijao nudeći pomoć u zapošljavanju u privatnim firmama. Privatni sektor nije na listi poželjnih destinacija za nezaposlene, a "snalažljivi" lažni ili stvarni ministri i njihovi pomoćnici samo prate odnos ponude i potražnje. Mnogo je razloga, posebno u ovo recesijsko doba, zašto privatnici-poslodavci nisu idealna adresa na kojoj se može raditi i od toga normalno živjeti. Visine plata još su i manji problem u poređenju sa činjenicom da privatni sektor sve češće "nudi" otkaze, a potražuje samo ogromna nenaplaćena tuđa dugovanja. Javni sektor u ovakvoj situaciji doslovno je druga strana medalje. Ponuda mu je više nego bogata. Plate zaposlenih u administraciji na svim nivoima često su i višestruko veće od prosječne u državi od oko 800 KM. Već je postalo opšte mjesto spominjati da direktor jedne agencije za bankarstvo mjesečno dobije platu (a možda je i zaradi) ravno 11 puta veću od državnog prosjeka. Opšte je mjesto i priča kako većina zaposlenika u državnom aparatu zapravo naplaćuje svoj nerad, nezalaganje i neodgovornost. Ova kombinacija u kojem je "pos'o dobar, a para laka" nije najveća prednost primanja plata iz budžeta opština, kantona, entiteta ili države. Pristojna se plata, primjera radi, može naći i u uspješnim privatnim firmama, ali u tom slučaju ona se mora i zaraditi, a i nema blagodeti koja se zove sigurnost. Radnik u privatnoj firmi ne može nikada biti siguran da već sutra neće biti "tehnološki" višak sve i da mu je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ovjerio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Sasvim je druga priča kada za svoj (ne)rad dobijate novac iz državne kase jer uz novac, za koji se ne treba pretrgnuti, u paketu ide i apsolutna zaštita od otkaza. Od kako smo, uz pomoć stranaca, dobili zakone o državnoj službi, RTV servisima i o ministarskim i drugim imenovanjima, aktuelna je anegdota koja tu zaštićenost na morbidno-slikovit način ilustruje. Prema ovoj anegdoti, u "državnoj firmi" radnika je moguće otpustiti jedino ako je on u toku radnog vremena i na radnom mjestu ubio svog direktora. Naravno, pod uslovom da o ovom zločinu mogu na sudu svjedočiti najmanje tri očevica: po jedan iz svakog konstitutivnog naroda.
Sapunica sa smjenom direktora jednog javnog RTV emitera, koja traje duže od dvije godine, jedan je od primjera da ova anegdota nije predaleko od istine. Mehmed Agović je 69. septembra 2008. godine zbog propusta u radu dobio otkaz u BHRT-u, ali ni do danas na sudu nije okončan spor koji je pokrenuo protiv svoje "bivše firme". Dok vodi sudsku bitku zbog svoje smjene Agović bi, po sudskoj odluci, mogao retroaktivno dobiti sve plate za period nakon "otkaza".
Iz istih razloga se ni Vlada Federacije BiH ne uspijeva riješiti direktora Porezne uprave Midhata Arifovića i njegovog zamjenika Vinka Križana. Smijenila ih je početkom jula, uz obrazloženje da su loše radili, a sve pozivajući se na Zakon o Poreznoj upravi. Isti zakon Arifovića i Križana zaštitio je kasnije na sudu. Dobili su tužbu protiv Vlade i vraćeni su na posao. Nemoćna pred sudskom odlukom Vlada sada opet mijenja zakon, kako bi uspjela u nakani da Arifović i Križan napokon postanu bivši čelnici Porezne uprave.
Ovo svojevrsno srastanje sa sigurnim foteljama ne bi bilo zabrinjavajuće da u BiH nemamo 285 ministarstava, uz popratne parlamente, agencije, direkcije i uprave i niko ne završava na ledu zbog nepodopština ili nerada. Kad dođu kakvi stranci, vlasti najave kresanje administrativnog aparata. Čim gosti odu - opet sve po starom: nove sistematizacije radnih mjesta i konkursi. Upražnjene pozicije popune najpodobniji primjerci konstitutivnih naroda, a ostali gledaju odakle se vedri i sanjaju 3.000 KM da se i oni trajno zbrinu. Ako nekako i namaknu ovaj novac, država tada krene u obračun sa korupcijom hvatanjem "lažnih posrednika" u zapošljavanju. Tako je to u životu, neko je rođen pod sretnom zvijezdom, a drugi su se očigledno rađali kad na nebu uopšte nije bilo zvijezda.