Pod gornjim naslovom skoro je održana diskusija, sesija, u organizaciji PEN centra BiH. Namjera razgovora je bila da se javno ukaže stanje kulture u našoj zemlji u ovim tranzicijskim vremenima. Upoznat sam da je organizator uputio veliki broj poziva, ali je odziv bio više nego mršav. Naravno da su pozvani političari, a tu se jedino našao premijer Kantona Sarajevo Besim Mehmedić, što je očekivano, jer su naši političari daleko od kulture svjetlosnu godinu. Jedino se ponekad zainteresuje ako je u pitanju neka svečanost ili parada.
A šta je sa ostalima? Simptomatično je da se na razgovoru nije pojavio nijedan filmadžija, kao da ih ne zanima status kulture u našem društvu. A moguće da ih i ne interesuje jer oni su uspostavili koliko-toliko trpeljiv svoj odnos u društvu. Daleko od idealnog, ali se bar snimaju filmovi, državni budžeti nisu gluhi za njihove potrebe. Ako se uporede s pozorišnom umjetnošću ipak preživljavaju, a mostarski teatar je morao da stavi ključ u bravu.
No, nije pitanje ni političara, ni filmadžija, nego je indikativno da su naši ljudi neprestano nezadovoljni, kritički raspoloženi zbog svog materijalnog stanja, a veoma su apatični, neaktivni ako se treba uključiti u neku društvenu akciju. Naši ljudi su spremni da stalno negoduju, a da uđu u akciju i pokušaju popraviti stanje - to ne dolazi u obzir. Izgleda da svi očekuju da neko drugi učini nešto za njihov boljitak. Tako je bilo kada je u pitanju i pomenuta sesija. Kao da kulturne djelatnike ne zanima vlastita profesija.
Recesija koja kuca na svačija vrata, na vrata kulture je nahrupila. Proklamovano je da sa svima u Federaciji koji su na jaslama državnih budžeta skrešu primanja za 10 posto, ali se u Sarajevu ona smanjuju i do 20 procenata. I tako ljudi od kulture malo gunđaju, ništa se strašno neće desiti. Osim što će kultura, koja je ionako oskudna, biti još tanja. Ovi nekulturni političari, ovaj naš nekulturni narod, ovi nekulturni kulturnjaci, navikli su na to.
Priča o tome koliko je važna kultura za bit jednog naroda, jednog društva, kao da više nikoga ne zanima. A to što je kultura u svim segmentima života svakoga čovjeka nezaobilazan činilac ljudskosti, to je manje važno, što moramo biti ljudi! Zaboravlja se da kultura nije samo umjetnost, nego je kultura ugrađena u svaku čovjekovu aktivnost.
Rekoše mi ljudi iz kulturno-umjetničkih društava da ne znaju kako će njihovi ansambli preživjeti. Ne treba im mnogo novca, malo za prostorije, malo za instrumente i kostime, ali i to im je umjetno. A značaj ovih amaterskih društava ne pada na pamet svim onima koji vode računa o duhovnom zdravlju nacije, pa čak ni onima u ministarstvima kulture. Skloniti mlade iz ulice i od droge, naučiti mlade na vrijednost druženja, to su vrijednosti koje se novcem ne daju iskazati.
Imamo desetine fakulteta, a nemamo naučnika. Kakva je to zemlja u kojoj se naukom niko ne bavi! Možda je to zanimanje za nas luksuz. Nama ne trebaju naučna istraživanja, jer ako nam nešto tako zatreba uzećemo iz inostranstva, tamo toga ima dosta. A naši su fakulteti bubališta, daleko su od toga da budu naučne institucije.
Kod nas se više ni knjige ne prevode. Pa zato više nemamo profesije koja se zove prevodilac. Jedino je još ostao simultani, jer je našim političarima prijeko potreban, pošto oni rijetko znaju koji jezik. Sreća je da ponešto dođe među nas iz Zagreba i Beograda prevedenih knjiga, inače bismo potpuno ostali izolovani od naučnih i književnih tokova.
Da li se ko sjeća kada je na bilo kom parlamentu, od tolikih koje imamo, bila diskusija o kulturi? Ne postoji tačka dnevnog reda: kultura. Šta se tu ima raspravljati, daš im koju mrvicu, pa ima ovi iz kulture da šute! Zvanično u Republici Srpskoj kulturu smatraju jedino nacionalnom, pa stoga ne dozvoljavaju da se na državnom nivou formira ministarstvo kulture. Ako je kultura jedino nacionalna, to znači da ona pripada jedino prošlosti, a savremena i moderna umjetnost teško se mogu odrediti kojoj naciji pripadaju, pa tako i nisu važne, o njima ne treba voditi računa. Samo ono što dolazi iz prošlosti, to je kultura.
Vjerovatno svi slušaju naše javne ličnosti kada govore. Kakav je to jad i bijeda! Pa njihov vokabular sastoji se od stotinak riječi, a ne znaju da sastave rečenicu bez poštapalice "znači". "Mi namjeravamo znači u predstojećem periodu znači da se angažujemo u borbi znači za bolji život, pa ćemo u tom smislu znači sebi povećati plaću."
Zašto se ovi umjetnici bore da dobiju pare, zar nismo proklamovali tržišni sistem, pa neka sa svojim djelima idu na tržište. Ovako rezonuju neki od političara, pokazavši time da pojma nemaju kako u svjetskim tokovima funkcioniraju kultura i posebno umjetnost. Ne mogu se ljudi koji nas vode ničemu naučiti! Posebno ne kulturi jer ona se ne uči, ona je stanje duha.
A koliko košta kultura? Dosta, a nekultura mnogo više.