"Postoje ljudi koji te zaborave s takvom lakoćom kao što se zaboravi kišobran, i sjete te se samo kad pada kiša." Ovu misao, pripisanu Fridi Kahlo, često čitamo na društvenim mrežama, a u sebi nosi poruku koja duboko odzvanja u onima koji su nekad u odnosu bili - kišobrani.
Koliko puta ste se našli u ulozi one osobe koja daje, koja sluša, koja čeka? Koja se javi prva, koja podnese teret tuđih oluja, a nestane kad zasja sunce? U ljudskim odnosima često postoji ta nevidljiva dinamika "ja trebam - ti daješ". I dok nekima kiša služi da pronađu sklonište u drugima, neki se nauče skrivati sami.
Emocionalni kišobrani: Dobrota ili granica?
Postati "kišobran" drugima nije uvijek pogrešno. Empatija, podrška i briga za bližnje čine nas ljudima. Ali ponavljane situacije u kojima se osjećamo iskorišteno, zaboravljeno ili zanemareno - i pojavimo se u tuđim životima samo kad "padne kiša" - mogu nas odvesti do emocionalne iscrpljenosti.
Kao psiholog i porodični psihoterapeut često susrećem ljude koji su razvili uvjerenje da moraju biti dostupni svima, u svako doba. Da su vrijedni samo kad pomažu, samo kad su potrebni. Ali iza takvog obrasca krije se često duboka bol: strah od odbacivanja, želja za pripadanjem, pa čak i uvjerenje da ljubav treba zaslužiti.
Ljudi koji zaboravljaju: emocionalna ekonomija
S druge strane, postoje ljudi koji zaborave. Oni ne čekaju oluju da bi pozvali. Oni zaboravljaju i kad je sunce i kad je pljusak. I to ne znači da su zli, nego ponekad - emocionalno ograničeni. Ili nesvjesni. Neki ne znaju davati, neki ne žele, a neki - ne znaju šta da rade s tuđom ljubavlju.
Često se u našim kulturama prećutkuje činjenica da je potrebno postavljati granice. Da nije sve što se traži - naše da damo. Da nije svako traženje - odraz bliskosti. Možda je samo navika drugih da u tebi vide sigurno mjesto za odmor, a sebe oslobađaju svakog emocionalnog truda.
Vrijednost se ne mjeri tuđom kišom
Ako ste prepoznali sebe u ovoj priči - možda je vrijeme da razmotrite svoje "zašto". Zašto ostajete? Zašto se stalno vraćate? Zašto dopuštate da vas se sjeti samo kad grmi?
U zdravim odnosima kišobrani se otvaraju obostrano. Njeguju se i kad je vedro. Njima se ne maše samo kad smo mokri do kože, nego i kad samo želimo sjesti u hlad.
Važno je naučiti: vrijednost ne određuje to što si bio tu u tuđoj oluji, nego što znaš biti tu i za sebe - bez obzira na vremensku prognozu.
Biti tu, ali birati za koga
Postoji velika hrabrost u tome da nekad - ne budeš tu. Ne iz zlobe, nego iz samopoštovanja. Da prepoznaš kada je vrijeme da zatvoriš kišobran i uspraviš se, bez osjećaja krivice.
Ljudi će dolaziti i odlaziti, neki će te zaboraviti, a neki će te pamtiti cijeli život. Ali ti, ti moraš naučiti da se nikad ne zaboraviš. Da tvoja vrijednost ne ovisi o tuđim potrebama. Da znaš kome se daješ i zašto. Jer prava kiša koja od tebe traži skrovište - dogodiće se tek kad shvatiš kome si dom, a kome samo pribor.
I zato, ne boj se zatvoriti se onima koji se sjete samo kad padne kiša. To nije hladnoća - to je odraslost.
A odraslost voli istinu, i ne nosi tuđe terete zauvijek.
Ukoliko želite da naučite postavljati granice, graditi zdrave odnose ili vam je potrebna podrška dok učite voljeti sebe malo bolje - potražite stručnu pomoć. Nema ništa plemenito u tome da budete kišobran svima, a cijeli život pokisli sami.
*Autorica je psiholog i porodični psihoterapeut