Svakodnevno se održavaju štrajkovi, mediji ne uspijevaju ni da registruju sve te radničke pobune. Čujemo da u onoj firmi nije radnicima plaćen rad pet-šest mjeseci, a ima nemali broj onih kolektiva gdje su zaposlenici ostali godinama bez prinadležnosti. Dok sindikati na Zapadu dižu radnike na ulične proteste samo ako se nagovještava mogućnost sniženja dnevnica za samo nekoliko procenata, ta situacija, prema stanju kod nas, izgleda idealnom. Što je najgore ne čini se da će za naše radnike biti išta bolje. Samo su moguća veća otpuštanja i veći broj onih koji će ostati praznih džepova.
Kada je srušen bivši jednopartijski režim, srušena je i radnička klasa. Niko više nije htio da se brine o toj populaciji, prestalo se cijeniti radnike i njihovu profesiju. Današnji sindikati bave se samo šminkom, dogovaraju se s vlastima oko najniže cijene rada, pa i kad se dogovore, malo ko od preduzetnika to poštuje. Naši sindikati nemaju znanja ni volje da okupe radnike, da im ukažu na važnost solidarnosti, pa su pojedinačni štrajkovi nemoćni da se oni izbore za svoja prava.
Padom socijalističkog sistema pala je i briga za tu značajnu i mnogobrojnu populaciju, pa se današnje političke stranke gotovo nikako ne interesuju u kakvom je stanju naše radništvo. Pa i one partije koje se nazivaju socijalističkim, kao što je Đokićeva, bave se nacionalnim pitanjima, a nikako onim ljudima koji se bave proizvodnjom. Ništa drugačija nije situacija ni kod SDP-a i SNSD-a, na tapetu su im krupni politički problemi, a zanemarili su najjednostavnija ljudska pitanja, kao što je egzistencija radnika.
Ne može se ni očekivati ništa bolje od naših vodećih političkih garnitura koje su potpuno uništile privredu i dalje je uništavaju, a bez revitalizacije proizvodnje nema nam života. Ono što je našim vodećim ljudima stalno na pameti je kako prodati i ovo što se još može nekome utrapiti, da bi popunili budžete, što će reći, da bi sebi osigurali redovna primanja, a radnike su prepustili vlasnicima privatizovanih firmi, kojima je jedina briga profit.
Umjesto da se sindikat na vrijeme pobrine da u onim preduzećima gdje je moguće organizuju kupovinu tih firmi, kao što su brojna preduzeća u Sloveniji postala vlasništvo radnika, pa su tako stvorili radničko akcionarstvo, ovdje je sve prepušteno sumnjivim tajkunima, koji se, kako je poznato, nisu bavili proizvodnjom, nego preprodajom mašina, zgrada i zemljišta. I šta ćemo sad? Radnička klasa je uništena, proizvodnja takođe ne postoji, ali izgleda da niko nije zbog svega toga zabrinut. Sav naš javni interes zamijenjen je interesom kapitala, zapravo, primitivnim i glupim pijačnim trgovcima.
Naši radnici često iz očaja pribjegavaju štrajku glađu, što ničemu ne vodi. Gladuju ne bili skrenuli pažnju odgovornih na svoj bijedan položaj, a samo se blamiraju, gaze svoje dostojanstvo radnika. Sućuti nema niotkud. Pa i oni radnici koji još nisu izgubili posao gledaju na štrajkače glađu s nezainteresovanošću, jedino hvaleći sreću što i oni nisu u tom položaju.
Postavlja se pitanje šta učiniti u ovakvoj situaciji? Mnogo se zakasnilo, ali je na prvom mjestu potrebno da neki umni ljudi pomognu oko radničkog samoorganizovanja. Ovako rascjepkani, usitnjeni, radnici imaju male šanse da se izbore za svoje dostojanstvo. A ko su ti ljudi, kada ni političke partije kobajagi lijeve orijentacije okreću glavu od radnika, a sindikat je sklon samo konferencijašenju? Opet je jedina snaga koja može okupiti i sjediniti radnike za svoju pravednu borbu - sindikat. Ali, s novim ljudima, na novi način borbe na opštinskom, kantonalnom, entitetskom i državnom nivou, a ne prepustiti da se radnička nezadovoljstva iskazuju samo u krugu tvornice ili zaustavljanjem saobraćaja na drumovima, gdje iritiraju ostalo stanovništvo. A, naši politički funkcioneri bezbjedno sjede u svojim kabinetima.
Zašto nemamo nikakve strategije i programa kako oživjeti proizvodnju, jer bez učinkovite privrede nema nam nikakvog pomaka? Zato što ovom državom vladaju nepametni i neobrazovani ljudi, koji ne znaju da misle dalje od svoje stranke. Oni zaista neće da znaju za radnike, neposredne proizvođače. Naša loša socijalna situacija ih nimalo ne dira. Iz razloga što su bezosjećajni, ali i zato što ne znaju da misle. Važno je zabaviti se zakonom o referendumu, posvađati se oko državnih praznika i pobrinuti se kako na predstojećim izborima sačuvati svoje dosadašnje pozicije.
Radnici nisu samo manuelni, mada će oni koji stvaraju dobit svojim rukama uvijek biti potrebni. Ne može se živjeti samo od banaka i monetarnog mešetarenja, niti od osiguravajućih društava, a ni od rasprava na okruglim stolovima. Treba proizvesti robu, to bar radnici umiju. A, bez robe i radnika, mi postajemo bezvrijedna zemlja.