Počelo je s najhumanijim motivom. Bar je tako javnosti saopšteno. Zbog bolesti tromjesečne Belmine Ibrišević iz Gračanice i potrebe njenog hitnog izmještanja na liječenje u inostranstvo, pedesetak građana protestom ispred zgrade bh. institucija u Sarajevu zatražilo je prošle srijede da Vijeće ministara BiH donese odluku koja će smanjiti agoniju Belmininih roditelja.
Ova djevojčica na transplantaciju koštane srži u Njemačku nije mogla otići bez pasoša (a pasoš, kao ni stotine drugih naših beba, nema jer nije imala ni jedinstveni matični broj). Isti dan, ono što mjesecima nisu mogli usaglasiti, ministri su uspjeli ubaciti kao dodatnu tačku dnevnog reda svoje sjednice i na brzinu su jednoglasno donijeli odluku koja omogućava izdavanje matičnih brojeva djeci u cijeloj zemlji, rođenoj nakon 12. februara, kada je Ustavni sud stavio van snage neustavni član državnog zakona o JMB. Organizatori protesta kažu da je ovo njihova pobjeda i dokaz da građanska akcija može uroditi plodom i natjerati vlast da radi za opšte, a ne samo za svoje interese. Za ministre ova odluka nije bila rezultat pritiska šačice buntovnika, koji su na protestu imali podršku i majki sa njihovim bebama bez identiteta, nego demonstracija "odlučnosti za postizanje kompromisa i opredijeljenosti za..."
Dan poslije, kad je na osnovu privremene odluke Vijeća ministara, počelo izdavanje jedinstvenih matičnih brojeva, počela je i svojevrsna talačka kriza. Protest organizovan zato što je jednom djetetu vlast bila uskratila pravo na kretanje, pa indirektno i pravo na život, prerastao je u blokadu institucija BiH kojom je, svjesno ili ne, pravo na kretanje oduzeto, ne samo ministrima i poslanicima koji bi zakone trebalo da pripremaju i usvajaju, nego i za još oko 1.000 zaposlenih. Među tim zatočenim zaposlenicima bilo je i trudnica i mladih majki koje se nisu mogle vratiti kući svojoj djeci jer je neko odlučio da, boreći se za prava male Belmine, ima punu slobodu druge bebe ostaviti bez njihovih majki na jedan dan. Možda bi ta prisilna razdvojenost potrajala i duže da među onima kojima demonstranti nisu dozvoljavali izlazak iz zgrade nije bilo i oko 300 stranaca, učesnika međunarodne konferencije Evropskog fonda za jugoistočnu Evropu. Za njihovo oslobađanje kod organizatora protesta založio se visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Incko.
Uglavnom, zahvaljujući strancima, nakon 18 sati prekinuto je opsadno stanje i oko 1.300 ljudi, uz prisustvo jakih policijskih snaga, evakuisano je iz zgrade. Zajedno su oslobođeni oni zbog čijeg smo nerada u parlamentu i Vijeću ministara dobili (i) problem zvani JMB, i oni koji su za stvaranje ovog problema krivi koliko i Belminina mama Fatima. Bez opravdanog razloga stavilo ih se u jedan koš, mada nisu jednaki ni po odgovornosti za očajno stanje u državi ni po tretmanu u medijima. Po okončanju "talačke krize" čitamo i slušamo da su bili zatočeni samo srpski i hrvatski poslanici, kao da svi ostali - državni službenici i namještenici (svih boja i nacija) ni ne postoje. Oni su obična kolateralna šteta, objasniše organizatori "spontano organizovane" blokade.
BiH, nažalost, nije Švedska, čiji se sistem može izboriti sa paljevinom automobila i sa mnogo težim posljedicama
Jednako "spontano" dođosmo i do toga da ugroženi srpski i hrvatski funkcioneri od protesta i blokade dobiše izgovor da ne rade lijepo plaćeni posao i više ne dolaze na sjednice u nesigurno Sarajevo, a bošnjački funkcioneri dobiše priliku da si dižu rejting javno podržavajući demokratsko pravo na masovno izražavanje nezadovoljstva. Kakva država, takvi i protesti i njihovi efekti.
Da je (samo) JMB problem, hiljade ljudi je već sredinom februara trebalo da izađu na ulice, jer je tada djeci onemogućeno da dobiju neophodne dokumente. Hiljade i hiljade ljudi u ovoj zemlji imaju razlog da svakodnevno javno i glasno poručuju da su materijalno poniženi i ucijenjeni poput robova mada su na izborima uvijek glasali za obećanja o napretku i blagostanju. Bezbrojni razlozi za javni bunt armije obespravljenih mnogo su stariji od JMB problema i te razloge nemoguće je otkloniti zarobljavanjem pedesetak funkcionera, iako je to marketinški vrlo efektno i brzo odlazi u svijet kao udarna vijest. Uskraćivanjem prava na slobodno kretanje bilo kome (pa i onima što godinama ne rade ono za šta su izabrani) šalje se poruka koja nema previše dodirnih tačaka sa jednim mladim životom i bitkom Belmininih roditelja da se taj život olakša. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da bi bolesna curica trebala na liječenje u Njemačku, a "mi" smo kao taoce u zgradi bh. institucija držali i njemačke državljane, od kojih, eto, sutra očekujemo da pomognu i Belmini Ibrišević i pruže joj najbolji medicinski tretman. Građanski bunt protiv neodgovornih ljudi u institucijama vlasti na svim nivoima u BiH ne bi trebalo da zagovara bilo kakvu destrukciju, jer to ne bi bila promjena, budući da mi od 1992. godine, s kraćim pauzama, i nemamo ništa osim destruktivnih politika i akcija. Protesti, uglavnom nasilni, trend su u brojnim zemljama, pa čak ni stabilnu Švedsku nisu zaobišli. Bosna i Hercegovina, nažalost, nije Švedska, čiji se sistem može izboriti sa paljevinom automobila i sa mnogo težim posljedicama. Ovu činjenicu ne bi trebalo ignorisati u pozivima na protestne šetnje i okupljanja koji su opet najavljeni u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru...