Aktualna finansijska kriza izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine može se vrlo učtivo, akademskim jezikom i ustavno-pravnim vokabularom obrazlagati, opravdavati, analizirati i adresirati. Pri tome analiza neće biti uslovljena stranačkim i nacionalno-političkim stajalištima sudionika rasprave budući je stanje u Federaciji tako komplicirano, nedorađeno, nefunkcionalno i nacionalnim nepovjerenjem opterećeno da je i za najteže sudove tu moguće naći argumentacije. Uostalom, o tome je zadnjih godina toliko toga rečeno da je to opštepoznata stvar i da bi izbjegli svako moguće ponavljanje akcenat ovoga puta stavljamo na posljedice te ustavne strukture na bošnjačku političku elitu.
Polazište svakog govora o stanju u Federaciji danas mora biti skorašnja vijest da je u jednom trenutku taj entitet na računu imao oko četiri stotine konvertibilnih maraka. To je ipak previše, čak i za naše "državnike". Takav nivo neodgovornosti vlasti prema preuzetim obavezama nismo ni u najcrnjem snu očekivali. Previše je to i kad se zna da tih četiri stotine maraka jeste samo trenutno stanje računa poslije njegovog velikog pražnjenja. Na stranu veličina cifri, ovdje je riječ o simboličkom značenju činjenice da su finansijski pokazatelji prvi put u Republici Srpskoj povoljniji od onih u Federaciji, ima li se u vidu činjenica da je Dodik "pun k'o brod".
Mada kao i svaki laik za ekonomiju priznajem da i ovakav sud može biti netačan, ne možemo se ipak oteti dojmu da je, uvjetno rečeno, u federalnoj javnosti prisutan dojam o većoj uspješnosti i učinkovitosti političko-ekonomske elite Republike Srpske u odnosu na federalnu. Možemo pristati i na to da je vijest o finansijskom kolapsu Federacije samo dio medijskog psihološko-propagandnog rata, da je od pojedinih krugova vješto plasirana i instrumentalizirana u sasvim druge svrhe - u komadanje države i konačno osamostaljenje Republike Srpske kako neki kažu - ali je kao takvu ne možemo negirati, niti minimizirati.
Ona, prije svega, održava stanje duha unutar aktualne bošnjačke politike. Tu prije svega mislim na njene dvije vidljive karakteristike i to izostanak kategorije odgovornosti, te neizgrađenost kategorije povjerenja u zajedničkom političkom životu s drugim narodima. Kad govorimo o neodgovornosti bošnjačkih političara tad ne mislimo na njihov moralni lik, kao moguće ishodište problema, već na nedostatak inventivnosti unutar te politike. Bošnjačka politička rješenja dugo boluju od zakašnjelosti, naknadne pameti, moralizma i prebacivanja krivice na drugog i to nije ništa novo. Tu nedostaje javno iskazane i djelima očitovane svijesti da samo nova rješenja mogu da nadograde sve očite slabosti političkog sistema i da pruže valjanu argumentaciju za postepenost ustavnih reformi. Umjesto toga osjeća se duh neke uljuljkanosti, zadovoljenja postojećim kojem se sva energija nastoji prilagoditi; formirane su kantonalne, općinske, federalne i ine elite čija je deviza nemijenjanje postojećeg stanja. Svaka promjena bi ugrozila njihovu poziciju i to je pozadina kadrovske politike favoriziranja podobnih nad sposobnim.
Federalizacija bošnjačke političke kulture fokus interesa sužava na način da se danas dvije vodeće bošnjačke stranke mjesecima javno prepiru oko preraspodjele mjesta izvršnih direktora u "Elektroprivredi FBiH", i pored toga što izvršna direktorska mjesta nemaju realni politički niti finansijski dignitet. Do jučer su s pravom bila beznačajna, a danas se oko njih kroz medije vodi pravi stranački rat. U ovom slučaju se na radi o korupciji, koje sigurno ne nedostaje i kako se na prvi pogled stvar može tumačiti, već o suženom političkom horizontu koji nije dosegao opću, umnu, intelektualnu dimenziju politike razlikovanjem bitnog od nebitnog, općeg od pojedinačnog, privatnog od javnog. Tu ne vlada intelektualna politička kultura, već sitnošićardžijska svijest. A to nije politika. Umjesto okretanja strategijskim i dalekoročnom vizijama i rješenjima politika se svodi na izbore općinskih vijećnika, načelnika, guvernera, ministara, jednom riječju na puku vlast i vladanje. Budući da proizvodnja novih vrijednosti - od moralnih, političkih do materijalnih i robnih - pretpostavlja slobodu, inventivnost, stvaralaštvo i poduzetništvo, dakle sve ono što nisu odlike vladajuće bošnjačke političke elite, sasvim je normalno da se jednog dana probudite u stanju u kome više trošite već stvarate, a pri tom vam nema ko pozajmiti.
Model po kome su u Federaciji Bošnjaci i Hrvati na razini političkih elita sve podijelili - novac, školstvo, zdravstvo, medije, kulturu, teritoriju, ministarstva - upravo je primjer kako federalni model uređenja društva generira nepovjerenje i sukobe, a ne obrnuto. Nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka s godinama se ne umanjuje, mada to zvaničnici neće priznati. To ne znači da je neka buduća federalizacija Bosne i Hercegovine po sebi nepoželjna i nemoguća, ali znači da se racionalno može održati samo na principima filozofije liberalnog nacionalizma, tj. neisključivošću individualnih i kolektivnih prava. Federalizacija Federacije BiH posredstvom nacionaliziranih kantona zadnje decenije je negativnim nabojem opteretila bošnjačku i hrvatsku političku kulturu ponaosob izrodivši klerikalizam, autoritarnu svijest, despotski mentalitet, nacionaliziranu korupciju, jednom riječju radikalizam i nemoral unutar oba naroda. Stoga i nije loše produbljenje krize tog entiteta ako je i to način da se dođe do novih rješenja.