Od kada civilizacija pamti, potreba za posjedovanjem moći je prisutna. Tomas Hobs o moći navodi: "Držim da je na prvom mjestu žudnja za trajnom i neprestano uvijek novom moći, opštim nagonom cijelog čovječanstva koji završava samo smrću.
" On definiše prirodnu potrebu ljudi za potčinjavanjem i poslušnošću opštoj vlasti radi svog dobra. Ali, u principu, volja za moći je osnova egzistencije i opstanka.
Na početku, moć su imali oni koji su najjači i najbrutalniji jer se smatralo da je moć fizičke prirode i da nju čini i iz nje proizlazi čista sila. Onda u sukobima moćnika siledžija dolazi do faktora lukavstva i snalažljivosti iz čega se rađa određena selekcija. Tako jedni bivaju poraženi, a drugi promovisani. Taj splet "čudnih" okolnosti pripisuje se božanskom proviđenju. I moć pored sile prelazi i na vertikalno ovlaštenje da se vlada. To vertikalno ovlaštenje dolazi, naravno, odozgo. Tako imamo kraljeve koji, pored vojske, imaju i direktan čet sa Svevišnjim. I to samo kralj, jer je moć, tada se smatralo, individualna i generisana u jednoj osobi. Vremenom položaj takvih kraljeva na teraziji moći počinju da definišu moral, vjera i nadahnutost, a često i sitost njihovih najnižih podanika. Tad počinje vrijeme horizontalne saglasnosti – odnosno amin većine ili bar natpolovične većine.
Veličine koje tvore moć - kao što su sila, snaga i energija - odnose se na fizičke sisteme, a pošto se društvo shvata kao jedan izuzetno usložen fizički sistem, što nesumnjivo i jeste, onda bi se ove zakonitosti mogle primijeniti na isto.
Tako imamo, na primjer, organe sile - vojsku, koja ima ulogu da štiti sistem od spoljnog faktora, i policiju, sa ulogom zaštite društvenih pravila - zakona. Ove dvije društveno generisane sile mogu i te kako da promijene kretanje društva i još lakše da izazovu deformaciju istog. E, sad, poseban problem je taj što sama sila nije moć. Društva snagu generišu u svakodnevnom poslu gdje se izvrši rad u osmočasovnom ili desetočasovnom radnom vremenu. Sad, koliki je taj rad i je li on čemu, to je pitanje drugo. Da bi se vršio rad, potrebna je energija, što je u našem slučaju novčana jedinica zvana plata, koja može biti redovana ili neredovna, pa nam je, izgleda, zato i energija neredovna, posebno kad padne kiša.
Ovdje vidimo da društvo moć generiše na pozicijama reprezentacije društva, odnosno onim pozicijama kojima je društvo dalo saglasnost da se sa njih upravlja društvom. Demokratijom, voljom većine, društvo ranije pomenute fizičke veličine zakonima usmjerava ka tim pozicijama. Tako da se sa te pozicije/pozicija rukovodi društveno sakupljenom moći. Borba za te pozicije obuhvata, između ostalog, i područje politike. I eto, dođosmo na "famoznu" političku moć.
Ovaj vid moći je društvena kategorija koja bi se mogla definisati kao sposobnost pojedinca ili grupe da ostvaruje svoje interese i zahtjeve čak i ako im se drugi protive. U političkom smislu na izborima putem glasanja ili pripadanja nekoj političkoj stranci ili u ekonomskom smislu kada predstavlja raspolaganje određenim kapitalom, znanjem ili imovinom. Privredno-ekonomska moć uslovljena je elementarnom činjenicom (kako kaže Maks Veber) da raspolaganje materijalnim dobrima, bogatstvom i vlasništvom, na tržištu gdje ljudi konkurišu jedni drugima, stvara specifičke životne pogodnosti za sticanje ili gubitak bogatstva, zaposlenja ili vlasništva. Ekonomska moć je nerijetko uslovljena vremenom i usko vezana sa političkom moći i teško se može utvrditi koji je izvor dominantniji i koji je interes preovlađujući.
Demokratija ne počiva na emocijama i samorazumljivim kolektivnim vezama, nego na racionalnom sporazumu o načinu zajedničkog života, onda je jasno da svaki pojedinac posjeduje moć koja tek kad se udruži sa ostalima u zakonom definisanim uslovima dovodi do toga da institucije generišu tu društvenu moć na rukovodnim pozicijama društva
Politička moć se pojavljuje i ispoljava u institucionalnom obliku u odnosu prema pojedincima. Sad dolazimo na često pitanje - Ko treba vladati? Kome treba dati moć?
Oni koji postavljaju ovo pitanje često prećutno pretpostavljaju i razumiju da je politička moć "neograničena" i suverena, i tu dolazimo do teorije "suverenosti" koja tvrdi da politička moć mora biti neograničena i da je glavno pitanje kome dati tu neograničenu moć.
Međutim, činjenice kažu drugačije. Naime, moć je ograničena sama po sebi. Nijedna politička moć nikada nije bila neograničena, a sve dok su ljudi humani, ne može biti apsolutne i neobuzdane političke moći. Sve dotle dok jedan čovjek ne može vlastitim rukama skupiti dovoljno tjelesne snage da pokori sve ostale, on će zavisiti o svojim pomagačima. To znači da u svakom društvenom sistemu i tipu vladavine postoje druge političke snage i druge moći osim vladareve. Tako danas možemo razlikovati dva osnovna tipa vladavine. U prvu spada vladavina koja se mijenja bez krvoprolića - pomoću izbora. To znači da društvene institucije pružaju građanima sredstva kojima mogu smijeniti vlastodršce, dok društvene tradicije garantuju da oni koji vladaju ne mogu tako olako uništiti te institucije. Na takav način bi se mogla definisati demokratija. Drugi tip vladavine podrazumijeva da je smjena vlasti moguća samo revolucijom. To je u stvari tiranija.
Demokratija ne počiva na emocijama i samorazumljivim kolektivnim vezama, nego na racionalnom sporazumu o načinu zajedničkog života, onda je jasno da svaki pojedinac posjeduje moć koja tek kad se udruži sa ostalima u zakonom definisanim uslovima dovodi do toga da institucije generišu tu društvenu moć na rukovodnim pozicijama društva.
Tako vidimo da je moć veoma teško definisati, detektovati i generisati, ali ju je ipak još teže ograničiti. Zato je izazov modernog doba - Kako ograničiti moć? To načelo demokratske politike možemo nazvati prijedlog da se stvaraju, razvijaju i štite političke institucije za izbjegavanje zloupotrebe moći.