Ako me sećanje dobro služi, to je bilo 2002. godine. Tada je, naime, potpredsednik Vlade SRJ gospodin Miroljub Labus otputovao u službenu posetu Kini.
Odnosno bratskom i prijateljskom kineskom narodu i do juče najdražim gostima na kongresima SPS-a i JUL-a, drugovima - kineskim komunistima. Pošto smo se tokom 2001. godine ''prestrojavali u hodu'', obnavljali porušene veze i kontakte s civilizovanim svetom, bili ponovo primani u UN i ostale međunarodne organizacije, rešavali svoje finansijske probleme s MMF-om i ostalim poveriocima, tek smo 2002. godine bili u prilici da se malo pozabavimo i Kinezima s kojima nas vezuje tradicionalno višedecenijsko prijateljstvo.
Svi znate da je čak i u vreme druga Tita bilo povremenih nestašica struje, benzina, kafe i još koječega, a da su u vreme druga Slobe i ''nepravednih i ničim izazvanih sankcija'' te nestašice bile naša svakodnevica. U pekarama nije bilo hleba, u apotekama nije bilo lekova, na pumpama nije bilo benzina, u bankama nije bilo novca, u kotlarnicama nije bilo mazuta za grejanje... Ali, mi nismo bili sami. Imali smo ruske i kineske drugove! Oni su nam pomagali da preživimo i onda kada je bilo najteže. A, baš tako je bilo, pred samo bombardovanje u zimu 1998/99, kada su nam kineski drugovi, uprkos sankcijama i embargu, poslali ''pomoć'' u vidu nafte i mazuta! Preciznije rečeno, napravljen je trgovinski aranžman o kupovini nafte i mazuta u Kini u iznosu od 250 ili 280 miliona dolara. Davno je bilo, pa se baš ne sećam tačnih cifara. Naravno da su i drug Sloba i svi mediji na sva zvona objavili ovu vest, koja je po ko zna koji put dokazivala ono što smo mi već odavno znali - ''ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine''! Nije to bio samo još jedan slučaj u nizu uspešnih kršenja embarga i sankcija, već nešto mnogo više. Izraz međunarodne komunističke solidarnosti, proleterskog internacionalizma i dokaz da ne zavisimo od SAD i EU. Da zahvaljujući Rusiji i Kini možemo i bez njih!
Dakle, gospodin Labus je otišao da s Kinezima svede račune u vezi s tom ''bratskom pomoći'', jer se za vreme druga Slobe malo šta završavala zvanično i transparentno. Zato se nije znalo ni šta je kome obećavao, šta prodavao, ni šta je od koga kupovao i po kojoj ceni, a naročito šta je kome i kako plaćao! Kao što je red i običaj, drugovi Kinezi primiše gospodina Labusa sa svim državnim počastima na najvišem nivou. Da li zato što je bio potpredsednik Vlade bratske i prijateljske i do juče komunističke Jugoslavije ili zato što je bio sunarodnik Bate Živojinovića Valtera, najpopularnijeg glumca u Kini, nije ni važno. A, kada se protokoli završiše, drugovi Kinezi rekoše Labusu da smo im za tu naftu koju su nam svojevremeno isporučili dužni preko 500 miliona dolara. Naravno da je i Labus pomislio da smo dobili mnogo više nafte nego što je zvanično objavljeno, ali su ga kineski drugovi obavestili da je s količinom sve u redu. Stvar je u tome da je to tada bio posao visokog rizika, pa su kompanije koje su ga obavile morale dodatno da se osiguraju po veoma nepovoljnim uslovima i visokim koeficijentima rizika. Ništa hrabrije nisu bile ni firme koje se bave osiguranjem, koje su se takođe dodatno osigurale kod firmi koje se bave reosiguranjem, a ove kod još većih... I tako je 250 miliona naraslo na preko pola milijarde! ''Pa bolje da smo naftu kupili direktno od Amerikanaca, prošli bismo mnogo jeftinije'', pomislio je verovatno Labus kada je postao svestan dokle doseže ta ''bratska ljubav i proleterska solidarnost''. Na kraju, drugovi Kinezi rekoše Labusu da su to čak i za njih velike pare i postaviše logično pitanje, kada ćemo mi to platiti? A, onda, uz najlepše želje bratskom i prijateljskom narodu Jugoslavije, Labusa ispratiše sa čekom na tri miliona dolara bespovratne pomoći prijateljskom jugoslovenskom narodu. I tu vest su po njegovom povratku objavili gotovo svi naši mediji.
Ali, nisu nam samo Kinezi ''pomagali'' kada nam je bilo najteže. Kako je košulja bliža od kaputa i Rusi su nam bliži od Kineza. Kad se samo setim kako su se Srbi tokom bombardovanja radovali pričama o Kozacima koji kreću sa Dona u pomoć svojoj pravoslavnoj slovenskoj braći ili kako ih je obuzimala milina kada bi na naslovnim stranicama novina pročitali kako ruske balističke rakete do Pariza dolete za 10, a do Londona za 12 minuta i ja se raznežim.
Mada se istovremeno setim i priče nekih generala o tome kako je u predvečerje bombardovanja visoka vojna delegacija iz Beograda odletela u Moskvu da se sa svojim ruskim drugovima dogovori o isporuci JNA najboljih ruskih raketa S-300, od kojih strepe svi avioni sveta, pa i oni NATO-ovski! Lepo su ih, kažu, dočekali ruski generali, kao braću rođenu. Jelo se, pilo se i pevalo i sve je bilo idilično, dok naši nisu pitali za rakete. Umesto odgovora, Rusi su ih samo pogledali belo i ispratili put Beograda.
Međutim, sada je sve drugačije! Sada imamo druga Vladimira Vladimirovića Putina, našu uzdanicu, našeg pokrovitelja i zaštitnika. Najpopularnijeg svetskog političara u Srbiji i počasnog građanina nekoliko naših gradova. Da smo onda imali Putina, mi bismo taj NATO, ne samo pobedili, nego ''pregazili ko plitak potok''. Zato sada, ''siguran'' u Putinovu podršku, ''Tužni klovn'' preti da neće potpisati već parafiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU, ukoliko ona pošalje svoju mirovnu misiji na KiM. I ne samo to. U duhu replike ''više volim rusko govno, nego američku tortu'' iz legendarnog filma ''Tri karte za Holivud'', on ''ubeđen'' u večnu ljubav bratske Rusije, prkosno poručuje da će pre kroz Srbiju proći ''ruski potok'', nego evropske brze pruge. Da će Srbija rađe postati ruska gubernija, nego članica evropske porodice država. I da će, naravno, NIS prodati Rusima, s kojima će već 18. januara potpisati ugovor o strateškom partnerstvu u oblasti energetike baš u inat celom svetu. Gasovod ''Plavi potok'' će proći kroz Srbiju, koja će tako postati energetski, ekonomski i politički nezavisna od SAD i EU. Tako ćemo mi umesto polke i valcera ''Na lepom plavom Dunavu'' igrati kazačok ''Na lepom plavom potoku''. Sa Putinom na čelu, naravno!