Predsjednik Srbije Boris Tadić povodom 15. februara, Dana državnosti Srbije, odlikovao je posthumno zlatnom medaljom "Miloš Obilić" Srđana Aleksića iz Trebinja, za ispoljenu hrabrost i djelo ličnog herojstva.
Srđan Aleksić je 1993. godine u jeku rata žrtvovao vlastiti život braneći od grupe nasilnika svog prijatelja i sugrađanina Bošnjaka Alena Glavovića, i na ovaj način se upisao u red srpskih heroja sadašnjeg vremena. Bilo je to u vrijeme najžešćih međunacionalnih sukoba Srba, Hrvata i Bošnjaka u cijeloj BiH. Spaseni Alen Glavović je preživio rat i danas živi u Švedskoj sa porodicom. Medalju je primio njegov otac Rade Aleksić, koji je te ratne januarske zime u čitulji napisao: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost." To je priznanje čovječnosti i posveta dobru. Ljudi imaju neku potrebu da stvaraju sebi heroje, traže spas i nadu, dajući novi smisao životu. Živimo u vremenu koje ni po čemu nije herojsko. Na ulazu u Sarajevo iz Vogošće dugo je stajao dvadesetmetarski bilbord na kojem se najavljuje veče estradnih pjevača novokomponovane narodne muzike ispod koga piše pozivni tekst: FOLK HEROJI DOLAZE. Pomislih, kakvo je vrijeme došlo kad su i pjevači heroji. Svaka zajednica ima svoje ljude koje naziva junacima. Vrijeme je to koje određuje pojam i vrijednosti junaka. Hana Arent u svojoj knjizi "Ljudi u mračnim vremenima" dala nam je primjere pojedinaca koji su civilizaciji osvjetljavali put. Svjetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, napisala je knjigu "Dobri ljudi u vremenu zla", koja govori o "običnim ljudima" iz različitih naroda koji su spašavali jedni druge u proteklom ratu u BiH. Knjiga "Signali srca" donosi priče o hrabrim i plemenitim ljudima iz Bosne koji nisu stajali i gledali kako zlo razara društvo. Dokumentarni film "Neispričane priče", Nansen dijalog centra iz Osijeka, govori o ljudima koji su rizikovali živote pomažući ljudima druge etničke pripadnosti tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
Nakon svakog rata, naročito političari vole da ratne komandante i stranačke prvake nazivaju herojima i junacima borbe za nacionalnu stvar. U jednom filmu vojnik se vratio iz rata. Svi dolaze da ga vide. Dječak mu prilazi i pita ga: "Koliko si vojnika ubio?" On odgovara: "Ne znam, nijednog." Dječak razočarano uzvraća: "Kakav si ti onda junak?", i odlazi bez pozdrava. U romanu španskog pisca mlađe generacije Havijera Serkasa, "Vojnici Salamine", ima jedna kratka epizoda u kojoj autor raspravlja sa Robertom Bolanjom, čileanskim piscem koji je živio i pisao u Španiji, o tome šta je i ko je junak. Serkas pita Bolanja: "Šta je to - junak?" Bolanjo se dvoumi: "Ne znam, - reče. Onaj koji vjeruje da je junak i bude u pravu. Ili, onaj koji ima hrabrosti i nagon ka vrlini, pa zato nikad ne griješi, ili bar ne pogriješi baš u onom jedinom trenutku kad je važno ne pogriješiti, zbog čega ne može, a da ne bude junak." Po Bolanju junaka ima veoma malo, u ponašanju junaka ima uvijek nešto slijepo, nerazumno, instinktivno, nešto u njegovoj prirodi čemu ne može da utekne. Kako čovjek ne može biti uzvišen bez prekida, junak se biva u jednom trenutku, ili najviše, za kraće vrijeme ludila, ili nadahnuća. Bolanjo navodi primjer mladića, slučajnog prolaznika, koji šeta Madridom usred bijela dana i vidi kako gori neka kuća. Ulazi unutra i izvlači jednog muškarca, vraća se i izvlači jednu ženu, zatim, drugu ženu, i kad se požar razbukta, on se probija kroz vatru i dim i ne izlazi više. Taj tip je bio junak, završava Bolanjo. Antonio Miraljes je bio Katalonac, seljak iz okoline Barselone, u španskom građanskom ratu se borio na strani Republike, poslije poraza prešao je sa hiljadama svojih drugova u Francusku, povlačeći se pred Frankovim snagama. U sabirnom centru Arželes bez dvoumljenja se prijavljuje regrutnoj komisiji francuske Legije stranaca. Odvode ga u Magreb, Alžir i Tunis. Tamo dočekuje Drugi svjetski rat, gdje se stavlja pod komandu francuskog generala Žaka Filipa Leklera, koji odbija poslušnost kolaboracionističkoj marionetskoj vladi u Višiju, i otpočinju otpor protiv nacizma. U ubistvenom maršu pješačeći hiljadama kilometara kroz pustinju bez ikakve opreme i opskrbe, ovi dobrovoljci stižu u Čad, gdje se povezuju sa De Golovim pokretom otpora. Učestvuje u napadu savezničkh snaga na italijansku bazu Murzuk u Libiji. Bori se protiv Romelovih trupa i protjeruju Nijemce iz Tripolija. Nakon toga, njegova jednica biva pridodata savezničkim snagama. Šalju ih u Veliku Britaniju, odakle se dva mjeseca nakon "Dana D" iskrcavaju u Normandiju, pa goneći neprijatelja preko linije Zigfrid prodiru u Njemačku i stižu do Austrije. Tamo staje na minu i poslije sedam godina neprestanog i teškog ratovanja njegovoj ratnoj pustolovini dolazi kraj. Antonio Miraljes, mladi katalonski bačvar i komunista, učestvovao je u nekoliko ratova, daleko od rodne domovine, pod raznim zastavama i u raznim vojskama, odrpan i bezimen, noseći trobojnicu slobodne Francuske, zemlje koja nije bila njegova, koja je tada predstavljala sve zemlje slobode. Taj čovjek koji je zadužio sve današnje ljude i sve generacije umro je u dubokoj starosti teško bolestan u staračkom domu za siromašne u Dižonu, u tuđoj zemlji, zaboravljen od svih. Serkas završava svoju priču. "Antonio Miraljes je bio junak. Zato što je imao hrabrosti i nagon ka vrlini i zbog čega se nikad nije prevario, ili se nije prevario baš kada je bilo doista važno ne prevariti se..."
Svi znamo da je Galileo Galilej, pritisnut smrtnom prijetnjom pred inkvizicijom, porekao svoje tvrdnje o Zemlji koja se okreće oko Sunca, suprotno stanovištu Katoličke crkve. Tiho za sebe, izgovorio je onu čuvenu rečenicu: "Ipak se okreće!" Kažu da je ova rečenica naknadno izmišljena i kasnije pridodata. Ali, bez nje ovo ne bi bila herojska situacija. Tu je i dobri vojnik Jozef Šulc. Njemački vojnik Jozef Šulc učinio je gest nezabilježen u istoriji ratovanja. Ovaj pripadnik okupatorske 714 njemačke divizije odbio je da strijelja zarobljene partizane u Smederevskoj Palanci 1941. godine. Na komandu da pucaju, on je izašao iz streljačkog stroja, odložio pušku, skinuo svoje stvari, prešao među zarobljene partizane i mirno otišao u dobrovoljnu smrt. Ili, profesor kragujevačke Gimnazije, vjeroučitelj Nikola Mačkić, porijeklom iz Bosne, koji je odbio ponudu Nijemaca da ne bude strijeljan i izabrao da ode u smrt zajedno sa svojim učenicima, uz one čuvene riječi: "Pucajte, ja i sada držim čas!" Na kraju opet isto pitanje. "Šta je junak? Ni živa ni mrtva osoba, neko ko dolazi iz drugog svijeta i vraća mu se." - pita se francuski pisac Paskal Kinjar. Negdje sam zabilježio grafit: "Srećna je zemlja koja nije morala da ima heroje." Šeki Radončić, crnogorski novinar, napravio je dokumentarni film "Heroj našeg doba", koji govori o lažnom heroju koji se takvim javno predstavljao, a u stvari je bio ratni zločinac i kriminalac. Nažalost, humanizam je prestao biti tema našeg vremena, i nestao iz intelektualnog vidokruga. Dobro je što je predsjednik Srbije, nakon svega što se desilo, dodijelio posthumno priznanje Srđanu Aleksiću, za jedan duboko ljudski i moralni čin vrijedan svakog poštovanja i divljenja. Međutim, ovaj događaj se zbio u RS i BiH, i tiče se prije svega nas. Pitanje za sve nas je šta smo mi učinili da dobra djela iz proteklog rata postanu savjest našeg vremena i zalog bolje budućnosti. Još nije kasno da ispravimo sve "krive Drine".