Situacija u BiH je krajnje ozbiljna i zahtijeva odlučnu reakciju međunarodne zajednice. Ovaj dramatični apel uputili su početkom sedmice Ričard Holbruk i Pedi Ešdaun u zajedničkom tekstu objavljenom u britanskim medijima.
Objašnjavajući razloge zašto se odlučio da zajedno sa bivšim visokim predstavnikom u BiH potpiše taj tekst, autor Dejtonskog sporazuma je rekao:
"Nazvao me Pedi i kaže: 'Ričarde, moramo upozoriti svijet da bosansko bure baruta samo što nije eksplodiralo'. I ja sam odmah pristao".
Tako je nastala analiza kojom se pokušava BiH vratiti u fokus političkog djelovanja međunarodne zajednice. U toj površnoj i subjektivnoj ocjeni situacije u BiH nedostaje ključno objašnjenje kako može eksplodirati bure baruta kad u njemu baruta i nema. Zbog toga nije izazvala očekivanu reakciju kod aktuelne briselske garniture, niti vašingtonske administracije.
Međutim, taj članak dvojice bivših političara i diplomata zanimljiv je iz sasvim drugog aspekta. On nije ni imao prvenstveni cilj da svjetsku javnost upozori na mogućnost novog rata u BiH jer svakom bolje upućenom diplomati je jasno da je to gotovo nemoguće već da budućem političkom šefu u Bijeloj kući, a najvjerovatnije je to Barak Obama, skrene pažnju na Ričarda Holbruka.
Njime se Holbruk u stvari nameće Obami da ga malo bolje pogleda kada bude razmišljao koga će da ustoliči u Stejt departmentu. Da bi ga Obama primijetio u moru ambicioznih Klintonovih činovnika, koji bi da se vrate u Bijelu kuću nakon osam godina izbjeglištva, Holbruk je morao da svijet upozori kako su paragrafi u njegovom životnom djelu, Dejtonskom sporazumu, malo izblijedjeli pa bi to on najbolje mogao i podebljati.
A gdje bi Holbruk mogao naći boljeg saveznika nego u britanskom lordu kojem je vjerovatno dosadila politička penzija pa se sa sjetom sjeća svojih zlatnih trenutaka kada je kao maharadža vladao u BiH.
Holbruk je zbog toga vjerovatno zamijenio redoslijed stvari - nije Pedi njega nazvao već je on prvo prije par mjeseci poslao Ešdauna u izviđačku misiju u BiH, da kao iskusan vojnik, na licu mjesta izmjeri dužinu fitilja do onog praznog bureta baruta.
Ali to je politika, kada interes spoji dvojicu otpisanih ambicioznih političara koje je do sada vezivao samo Dejtonski sporazum. Paradoks je u tome što je prvi njegov autor, a drugi je "ognjem i mačem" bio njegov tumač. To što bi u svom zanosu Ešdaun preskočio i čitavu stranu Dejtona Holbruk danas hvali kao jedini mogući put njegove implementacije.
Nekako u isto vrijeme kada su Holbruk i Ešdaun sastavljali svoje dramatično pismo, o situaciji u BiH razgovarali su i bivši lideri SDS-a Dragan Kalinić i Dragan Čavić. Ovog prvog Dragana je upravo Ešdaun maknuo sa političke scene, što je onom drugom Draganu otvorilo prostor da preuzme Srpsku demokratsku stranku, koju je opet Ešdaun onako, po slovu i u duhu Dejtona, svojski iskasapio.
Slučajno ili ne, ko će to sad znati, ta dva otpisana lidera odlučila su da pruže jedan drugom ruku pomirenja i da zajedno pokušaju da sruše Mladena Bosića sa trona u SDS-u. Argumenata imaju sasvim dovoljno da iz stranke, kada je preuzmu, izbace svakog ko je sa Bosićem i kafu popio nakon izbornog masakra koji je doživio na lokalnim izborima. Ali to je politika.
Stoga, proteklu sedmicu je obilježio povratak otpisanih političara što na međunarodnu, što na ovu našu lokalnu scenu.
Samo je Stipe Mesić izgleda konstanta već dvije decenije. I nikad mu nije bilo teže. Otkako je Ivo Sanader odlučio da skalpelom odstrani mafiju od državnih struktura, Mesić je u užasnom strahu da mu Karamarkovi specijalci ne pokucaju na Pantovčak i izuzmu knjigu protokola tražeći nalogodavce serije ubistava po Zagrebu.
Zbog toga svu svoju predsjedničku snagu troši da ubijedi hrvatsku policiju da je Ivu Pukanića ubila žena, jer joj nije dao novac ni za gram kokaina. E to već nije politika.