Oko 150.000 ljudi želi se vratiti kući još od kada su iz nje morali otići i trebaju pomoć države za obnovu njihovih prijeratnih domova.
Jedanaest godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u BiH je obnovljeno 42 odsto stambenog fonda. Sa ovakvim tempom jednostavnom računicom dolazimo do zaključka da će krov nad glavom imati svi za najmanje deset godina.
Novca je malo naspram potreba, slažu se u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, Komisiji za izbjeglice i raseljena lica i Fondu za povratak. Čine, kažu, sve što mogu. Zatim izađu s informacijom da entiteti, čiji su predstavnici u Komisiji, kasne s uplatama u fond ili sa informacijom da su nakon godinu riješili nejasnoće u vezi s kreditom neke međunarodne organizacije. Upravo postojanje ove tri institucije, umjesto jedne, ističu izbjeglice, raseljeni i povratnici, dovodi do toga da se godišnje obnavlja nekoliko hiljada domova. Dovoljno je samo uzeti u obzir administraciju.
Za rekonstrukciju je samo u državno resorno ministarstvo stiglo 40.000 aplikacija, a kroz ovogodišnje projekte obnove za sada je obezbijeđeno dovoljno novca za potrebe nešto više od 2.000 porodica. Jedan od projekata počeo je 2004. i završio tek ove godine. Zato ne čudi konstatacija predstavnika ove populacije da će obnova trajati i 20 godina.
Ti predstavnici javno ističu da je stotine hiljada KM neosnovano utrošeno, jer su se na spiskovima za dodjelu donacija za obnovu našli rođaci, prijatelji, stranačke kolege onih koji su ih pravili ili su se našli, jednostavno, oni koji su se na spiskove ugurali dunumima ili novčanicama.
Na sav glas govore ko je falsifikovao dokumentaciju, ko je tri puta dobio donaciju, gdje je 200 kuća obnovljeno, a useljeno 40, ako ne računamo da se vlasnici ostalih kuća pojave vikendom ili tokom godišnjeg odmora.
Propis koji reguliše dodjelu donacija bazira se na poštenju onoga ko traži novac, jer potpisuje izjavu da nema drugi dom i tu završava priča o provjeri. Kriterij je bio takav da ni provjera ne bi utvrdila da muž ima stan u Sarajevu, jer, zapravo, žena traži donaciju za obnovu kuće u Goraždu.
Tako nekom dvije, a sirotinji ni ono jedno što su imali, pa su u tuđem stanu ili dijele kvadrate prostora s drugim porodicama u kolektivnom centru.
Nadležni na državnom nivou kažu da nemaju takve podatke. Preporučuju da im se napismeno pošalju imena onih koji nezakonito rade pa će reagovati. Uostalom, `odgovornost je na općinama, mi smo donijeli kriterije`, poput onog koji je opisan u primjeru Sarajevo - Goražde.
Krov nad glavom prvi je uslov da se neko vrati na svoje. Porodice koje su se vratile trebaju uslove i da ostanu. Trebaju posao, mogućnost liječenja i adekvatnog školovanja, infrastrukturu, a nemaju čak ni struju.
I s tim se slažu nadležni, pa ipak im treba pola godine da dogovore kriterije kome će dati novac za održivi povratak, dok im u ladicama stoje projekti koje su uputili i opravdali sami povratnici. Interventni fond za povratak tek će opravdati postojanje, iako je njegovo osnivanje predstavljeno u januaru, a pomoć iz fonda neće dobiti projekti koji će zaposliti desetak ljudi ili obnoviti put. Povratnici će dobiti 1.000 KM, poljoprivrednu alatku ili sjeme koje nije magično, pa se može posijati samo jednom. To zaista više liči na jednokratnu pomoć nego na održivi povratak kojim su, po potrebi, onima gore puna usta.