Više stotina hiljada građana Hrvatske srpske nacionalnosti je između 1991. i 1995. godine "promijenilo" svoje adrese prebivališta. Iz svojih skromnih, ali pristojnih domova preselili su se na traktore, a sa njih ušli u trošne drvene barake kolektivnih izbjegličkih centara rasutih širom Srbije i BiH.
Nakon narednih desetak godina "privikavanja" na novu "sredinu", počeo je proces koji uređena hrvatska pravna država naziva "povratak", mada bi možda malo precizniji naziv bio "opstrukcija".
Sve se uglavnom svodi na uzaludnu, sizifovsku borbu sa hrvatskim vjetrenjačama i preskakanja svih mogućih i nemogućih prepreka koje su domišljati hrvatski pravnici uspjeli postaviti između povratnika i njegovog nekadašnjeg doma, ako ga već nisu srušili. Ova priča se ni po čemu ne razlikuje od bilo koje "tople ljudske" balkanske priče ratova, pa primirja, pa novih ratova u kojoj raznorazne vojskovođe i poglavari premještaju narode s jedne na drugu teritoriju, kao što šahisti nehajno i bez puno razmišljanja pomjeraju figure po šahovskoj tabli. Pa kad završe partiju, obore sve figure, ponovo ih poslažu, pa sve ispočetka. Ovih dana je EU upozorila da Hrvatska usporava povratak protjeranih Srba, ali šta je tu čudno? U BiH se isto to dešavalo, samo s tom razlikom što je iz nekog razloga međunarodna zajednica odlučila da u BiH lupi šakom o sto i natjera lokalne moćnike da vrate imovinu i omoguće povratak, a u Hrvatskoj da ne uradi ništa. Zato su imovinski odnosi u BiH riješeni u 99 odsto slučajeva, a u Hrvatskoj povratnici gotovo da se samo mogu nadati omanjoj parceli na lokalnom groblju, jer će očigledno, taj "povratak", kako li ga već zovu, ipak malo duže potrajati. Ali, to je Balkan. Kad se rodiš na Balkanu pa malo odrasteš i shvatiš gdje si, jednostavno se pripremiš na barem dva, tri rata. I Boga moliš da izvučeš živu glavu na ramenima. Sve ostalo je "povratak".