Mnogi se danas pitaju kako je mogao obrazovani i kulturni njemački narod da tako dugo slijepo sluša Hitlera. Njegovi govori, koji mnogima danas izgledaju komični, stvarali su kod puka takvu euforiju da su za njega bili spremni dati život. I davali su ga.
Poslije okončanja Drugog svjetskog rata njemačka vlada sve do danas na razne načine permanentno ukazuje svome stanovništvu pogubnost Hitlera i nacističke doktrine. A sve se to moglo dešavati zato što je pokrenuta mašinerija propagande, ispiranja mozga. Stručnjaci kažu da je Gebels, Hitlerov ministar propagande, na raspolaganju imao televiziju, rat bi trajao mnogo duže.
No, nije u pitanju samo Hitler i Drugi svjetski rat, nego je cjelokupan naš život i životi svih prošlih generacija neprestano pod fokusom propagande. Moćnici imaju to sredstvo da nam određuju način našeg života, a mi najčešće slijepo vjerujemo to što nam se kaže. Na širem planu nije poznato da su kršćanski moćnici u trećem vijeku cenzurisali Bibliju, pa je mi u tom cenzurisanom obliku i danas čitamo. A vjernici i ne čitaju cijelu Bibliju, nego im posrednici između Boga i njih - sveštenici, ukazuju šta da uče napamet. Rekli su mi neka sveštena lica da ne treba narodu dati da iščitavaju cijelu Bibliju, jer u njoj ima dosta kontroverzi, kao i dijelova koja nisu dobra, kao ono "oko za oko".
Neprestano se manipuliše s narodom, peru im se mozgovi, kao što se kod nas muslimanski vjernici stalno pozivaju na Kuran. Mada je ova sveta knjiga prevedena na naš jezik, jedna od doktrina u islamu je da se Kuran uči na arapskom. A ko će tumačiti šta tamo piše nego hodže. Na stranu koliko su naše hodže za to osposobljene, međutim, suština je u tome da hodže tumače Kuran onako kako njima odgovara, zapravo vrše svoju propagandu.
Ali mnogo je izrazitija propaganda izvan vjerskih krugova, što ih vrše političari. Gotovo nema oblasti ljudske djelatnosti a da vladajući krugovi, ne moraju biti političari, ne drže svjetsko stanovništvo pod svojom šapom. Ako iz centra svjetske moći krene priča da su za sva zla na ovom svijetu krivi talibani, krenuće se u krvave ratove u Iraku, Avganistanu, Pakistanu. Ako je stalo uskom krugu svjetske elite da određena farmaceutska industrija dobije zamah, lovu zapravo, onda će preko svih mogućih svjetskih propagandnih sredstava svakog dana narod bombardovati o opasnosti od svinjske gripe. Svi su na nogama, a umrlo je šezdesetak ljudi, a što milioni umiru u Africi, nikome u tom skupu moćnika nije stalo. Druge bolesti, zarazne takođe, kose stotine hiljada ljudi, ali o tome svjetska propagandna mašinerija šuti.
Gdje se god nađem u skupini ljudi, na ulici, u tramvaju, u kafani, ljudi prepričavaju "istine" koje su čuli na televiziji, manje u novinama. Svi su kod nas potpali pod trend privatizacijske pomame, pa i novinari trube kako je to izlaz za mnoga preduzeća, mada nam stvarnost govori kako su mnoga privatizovana preduzeća pala pod stečaj. Ali moćnici kapitalističkog raja svim sredstvima forsiraju privatni posjed, kako bi lakše imali kontrolu, lakše dobili firme na rasprodaji. Ako kihnu u Americi, mi se tresemo, kao što je dubioza tamošnjih banaka uticala da se naši ljudi otpuštaju s posla. Ako se sve više zadužujemo, MMF nam daje veliki kredit, a da bi na prvom mjestu mogli otplaćivati dosadašnje dugove, sve više postajemo vlasništvo tih svjetskih moćnika. Još kad i prirodne ljepote prodamo, postaćemo robovi nekih nepoznatih gospodara.
A sve je to zato što su nam isprani mozgovi. Svakodnevno smo zasuti mnogobrojnim reklamama, koje su najčešće izraz gluposti. U televizijskoj reklami plavuša vozi bicikl, kosa joj leprša, i viče: "Moj stajling to može izdržati." Bože mili, kakva stupidnost! Ali neprestanim ponavljanjem to ulazi u našu svijest i podsvijest, te kad se nađemo u prilici kupujemo neki predmet, koji nam često i nije baš potreban. Nad nama gospodare džambo plakati, stotine letaka u našim poštanskim sandučićima, reklamne prodaje, reklamna sniženja, novinski, radio-televizijski oglasi. Mi nemamo svoj život, nego živimo po uzoru kako nam drugi nameću. A sve u cilju gospodarenja našim novcem, našim ukusima, našim mišljenjem.
Gotovo da nije moguće otarasiti se tog ataka na našu autonomnost. Ako je moda špicastih cipela, onda treba svi da je slijedimo, a kad dođu na red tupe cipele, onda to treba da prihvatimo, jer je moda zapravo diktat onih koji profitiraju nad našim slijepim povođenjem za vladajućim trendom.
Jedino oni ljudi koji su kod sebe razvili moć kritičkog prosuđivanja mogu se unekoliko odhrvati vladajućoj ideologiji beskompromisnog profita. Takvih je veoma malo, pošto je lakše slušati tuđa naređenja, nego se sam boriti protiv matice.