Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, u vrijeme kad obilježava 20 godina od svog osnivanja, trebalo bi da izrekne još jednu presudu koja će u BiH sasvim sigurno produbiti jaz između dva njena naroda.
Kako god Haški tribunal ocijeni ratnu ulogu Jadranka Prlića i još petorice optuženih za zločine u Hercegovini i srednjoj Bosni, taj pravorijek će biti dočekan kao krah prava i pravde. Budu li presudom zadovoljni Bošnjaci, Hrvati će danima biti mobilizirani da ustanu i progovore zbog nepravde kojoj su sakodnevno izloženi u svojoj državi pa sada i pred međunarodnim sudom. Slične reakcije uslijediće i ako haški suci utvrde da nekadašnji prvaci Hrvatske republike Herceg Bosne nisu odgovorni za zločine počinjena nad Bošnjacima, ali i nad Srbima, na teoritoriju koji je od 1992. do 1994. godine bio zona odgovornosti Prlića i ostalih. U svemu treba da računamo i na nesebičnu moć medija koji će kanalisati emocije žrtava počinjenih zločina i podgrijavati reakcije političkih predstavnika Hrvata i Bošnjaka. Da mediji ne dočekuju nespremni sudsku odluku iz Haga, već su pokazali naslovima iz kojih se vidi da će to zapravo biti presuda Hrvatima, a ne šestorici optuženih. Nema individualne krivice kad postoji i minimalna šansa da se bilo koji događaj, pa i ovaj još jedan u nizu navodno istorijskih, iskoristi za medijsko-političke matrice o cijelim narodima koji su pravdoljubivi ili stradalnički. Kolektivna je samo krivica onih drugih, onih koji sude ili onih koji će se eventualno radovati kad čuju, nepravosnažnu, presudu čelnicima Herceg Bosne.
Oni kojima novinari ne moraju, sa vremenske distance od dvije decenije, opisivati i "otkrivati" šta se dešavalo (i) na teritoriju nekadašnje Herceg Bosne, mogu samo sa zebnjom čekati presudu Haškog tribunala jer će ih, još jednom, podsjetiti koliko je pravo daleko od satisfakcije za jedan uništeni ljudski život. A uništeno ih je na hiljade. U Varešu, Ahmićima, Stocu, Konjicu...
Preživjelima nije važan redoslijed u nabrajanju gradova i sela u kojima je oružani sukob ostavio ubijene, silovane i na druge načine zlostavljane. Važno im je da sjećanje na njihovog mrtvog oca, majku ili djecu ne skrnave politički pokliči kako su, eto, haške sudije, djelujući po strategiji međunarodne agresorske zavjere, opet na strani zločinaca, a ne na strani heroja. Zadovoljenje pravde nije nešto što žrtve mogu očekivati od presude bilo kog suda niti postoji dovoljna kazna koja bi mogla nadomjesti majčin bol za njenim zapaljenim šestomjesečnim sinom. Bol ne nestaje kada pravnici krivičari sroče svoje mišljenje. Ona ne prestaje sve dok su živi oni što oplakuju i još čekaju da bar čuju ime i prezime "čovjeka" kojem je ratno stanje bio dovoljan izgovor da se ponaša kao zvijer i iživljava nad drugim ljudskim bićem. A u počinjenim zvjerstvima kao da su se mnogi takmičili.
Bol ne nestaje kada pravnici krivičari sroče svoje mišljenje. Ona ne prestaje sve dok su živi oni što oplakuju i još čekaju da bar čuju ime i prezime "čovjeka" kojem je ratno stanje bio dovoljan izgovor da se ponaša kao zvijer i iživljava nad drugim ljudskim bićem. A u počinjenim zvjerstvima kao da su se mnogi takmičili
Konjičanka koja je 1993. godine napustila rodni grad svojoj destogodišnjoj kćerkici još ne može reći zašto je i kako umro njen djed. Nijedan rječnik na svijetu ne nudi termine kojima bi se djetetu na prihvatljiv način mogla reći istina. Ta istina je neshvatljiva i ovoj odavno punoljetnoj Konjičanki, koja svoj život pokušava nastaviti u Doboju. Otac joj je, kao civil, zarobljen i držan u zatočeništvu u njenom rodnom gradu, na Musali, u sportskoj dvorani u kojoj je ona sa školskim drugovima i drugaricama nekada imala časove fizičkog vaspitanja. Poslije nekoliko dana zatočeništva sjekirom su mu dvojica vojnika Armije RBiH (ili policajaca) smrskali glavu. U zvaničnom izvještaju o okolnosti smrti zarobljenog civila navedeno je da se objesio u kupatilu sportske dvorane. Kao da ni zapisničar nije imao dovoljno jak želudac da napiše šta se tačno dogodilo, pa kako bi to onda mogla ova Konjičanka opisati svojoj kćerkici kad ju upita zašto joj je ubijen deda. Haški tribunal se ne bavi ovim zločinom. To je obaveza domaćih tužilaštava i sudova koji još nisu otkrili i osudili krivce. Sve manje je živih svjedoka, a još manje onih spremnih da progovore istinu, pa majka desetogodišnje djevojčice polako gubi nadu. Oca, svog miljenika i zaštitnika, već je davno izgubila.
"Da bar nije ubijen na tako svirep način. A ni pušku nikad nije nosio", kaže i time kao da nesvjesno traži opravdanje za tuđu neljudskost.
U presudi Haškog tribunala u slučaju "Prlić i ostali" neće biti spomenuta ni smrt Konjičanina zarobljenog 11. maja 1993. godine. Vjerovatno je neće biti ni u jednoj presudi sudova u BiH jer se on, od dana kada su njegov život u svoje ruke uzeli vojnici HVO-a, vodi u kategoriji nestalih. Kao u scenariju kriminalističkih filmova, nema tijela - nema zločina. Porodici su navodni svjedoci ipak ponudili scenarij: po zarobljavanju, u zamjenu za oružje i municiju, predat je Vojsci RS, čiji su ga pripadnici rastrzali između dva kamiona. S ovakvom verzijom istine o konačnom kraju muža i oca troje djece valja živjeti svaki dan i čekati da nekada neka ekshumacija bude vijest baš za njih. Jer ako nadležni pronađu bar jednu kost ovog Konjičanina, supruga i djeca imaće dokaz da je bio živ, da nije brojka u knjizi nestalih, da je ubijen i da bi nekada neko za to trebalo da odgovara. Nedavni pronalazak ljudske lobanje kraj Boračkog jezera dao im je razloga da se nadaju idućih pet-šest sedmica, koliko traje DNK analiza uzoraka. I ranije su čekali potvrde rezultata ove analize. Bez razloga, ispostavilo se.
Ove dvije priče iz subjektivnih razloga istrgnute su iz konteksta. Mnogo ih više ima, nerasvijetljenih i neispričanih, jer teško je naći dom u BiH u kojem se ne oplakuju životi prekinuti u proteklom ratu. Ako još ima imalo ljudskog u ovoj zemlji, ne bi bar djeci, koja se, srećom, rata ne sjećaju, trebalo dopustiti da idućih dana, nakon objave presude Prliću i ostalima, gledaju TV dnevnike i slušaju kako su samo drugi negativci, a mi smo savršeno dobri i bezgrešni.