Konačno su i sve srpske patriote, i prave i lažne, i svi velikosrbi, i sve ubice i kriminalci, i svi ratni zločinci, i Srbi i Srbijanci, i pravoslavci i rusofili, i mrzitelji i osporavaoci Haškog tribunala, i antimondijalisti i antiglobalisti zadovoljni odlukom jedne međunarodne institucije.
Reč je, naravno, o presudi Međunarodnog suda pravde, u kojoj se, između ostalog, konstatuje da Srbija nije počinila genocid u BiH. Nije Srbija, nije genocid i nije u celoj BiH, ali neko jeste počinio grozomoran zločin u Srebrenici. Ali to `nije važno` i taj drugi deo presude u kome se govori o odgovornosti Srbije koja taj zločin nije sprečila, a ni kaznila izvršioce, svi ovi napred pomenuti niti su pročitali niti to uopšte pominju. Mi smo pobedili, mi smo konačno `dobri momci` - pravda je na našoj strani! Mi u to doduše nikada nismo ni sumnjali ali sada je to konačno i svet shvatio. Sada i mi to imamo crno na belo sa pečatom Međunarodnog suda. Čekali smo 14 godina ali se isplatilo. Pravda je spora ali dostižna!!
Taj sud i tu presudu priznajemo ali druge ne. Ta sudska odluka i ta pravda nam se dopadaju i za druge ne hajemo. Drugi neka čekaju. Ko čeka taj dočeka. Da, ali ima ih mnogo koji još čekaju, a nisu dočekali. Samo tokom prošle nedelje, listajući novine između dva filma na FEST-u videh obilje naslova i članaka koji ukazuju na slučajeve još nedočekane pravde.
`Uhapšen oficir Žandarmerije` - `Pukovnik ratni zločinac` - `Braća Bitići ubijeni hicima u potiljak` samo su neki u moru naslova vezanih za davnašnje svirepo ubistvo trojice braće Bitića na našu nesreću američkih državljana.
Iako se zločin dogodio pre osam godina istraga je u toku ma kako to ironično zvučalo. Još i danas se polako privode i hapse osumnjičeni (uglavnom aktivni ili penzionisani radnici MUP-a) iako je još 2001. godine bilo poznato da se kao izvršioci ovog zločina sumnjiče pripadnici PJP-a (posebnih jedinica policije - preteča sadašnje Žandarmerije). Znali su se i mnogi detalji o licima, načinu i mestu izvršenja kojima se i danas barata, ali tada izgleda još nismo bili spremni da se s njima suočimo. Nismo bili spremni da žrtvama i njihovim porodicama podarimo pravdu, a sada je `sve drugačije`, zar ne? Pa istraga je u toku, šta biste vi još hteli?
`Odloženo suđenje Slobinim čuvarima` - `Daleko od početka` naslovi su vezani za još jedno odlaganje sudskog procesa protiv trideset dvojice `branilaca` Slobodana Miloševića na čelu s Bjelicom i Vučinićem, koji su krajem marta 2001. godine `učestvovali u skupini koja je sprečavala ovlašteno službeno lice u obavljanju službene radnje`. Baš lepa `skupina` koja je zahvaljujući saučesništvu komandanata Gardijske brigade degenerisane JNA, koja je obezbeđivala vilu MIR, u ovaj objekat danima dovlačila naoružanje za odbranu svog idola. Automatsko oružje, naravno, nešto malo bombi i ručnih bacača...
Za `odbranu` voljenog predsednika baš nisu žalili truda. To što su uz put počinili sijaset krivičnih dela, pucali i ranili jednog pripadnika MUP-a, odnosno JSO-a i nije bilo tako važno jer su i tada kao i danas imali političku podršku. Zahvaljujuću toj podršci uskoro će protiv njih 29 biti obustavljen postupak zbog apsolutne zastarelosti. Šta će biti s ostalom trojicom bog zna. Polako, pa postupak samo što nije počeo. I tako je umesto da građanima objasni zašto oni koji pucaju na policiju ne idu u zatvor aktuelna vlast kolovođama dala priliku da se još jednom pred kamerama `Javnog servisa` hvališu onim što su učinili. Ponovo smo slušali gluposti o `državnom udaru` tadašnje vlade, o kidnapovanju Miloševića i laži po kojima su pripadnici `zemunskog klana` navodno korišteni u akciji hapšenja, koje su uostalom smišljene i lansirane od strane savetnika Vojislava Koštunice.
Još nema ni suđenja grupi najviših rukovodilaca RDB-a na čelu s Radomirom Markovićem po krivičnoj prijavi podnetoj još 2001. godine zbog zloupotrebe službenog položaja odnosno neovlaštenog prisluškivanja. A stvar je tako prosta. Još početkom godine ustanovljeno je da je na osnovu ličnog i izričitog naloga ovih lica protivzakonito prisluškivano nekoliko bivših rukovodilaca Službe (Stanišić, Tepavčević, Mijatović...) i nekoliko njenih radnika (među kojima i moja malenkost i nekoliko mojih prijatelja).
Nekoliko operativaca koji su na tim poslovima bili angažovani potvrdilo je da je to trajalo skoro dve godine i da je sve rađeno bez odgovarajućih sudskih odluka. Uprkos svemu tome istraga je trajala do onomad. Da su saslušavali jednog svedoka dnevno ili jednog mesečno završili bi istragu za šest dana ili šest meseci, a ona je, evo, trajala skoro šest godina. Zašto? Ma nije važno. Važno je da će suđenje uskoro početi. Koliko će trajati i kada će biti okončano pravosnažnom presudom i kada će pravda biti zadovoljena bog sveti zna!
Krajem februara navršilo se i 14 godina od otmice i svirepog ubistva 21 putnika iz voza u stanici Štrpce u organizaciji i izvedbi Milana Lukića i njegovih `osvetnika`. Od 25 počinilaca ovog zločina do danas su osuđena dvojica. I ovde se odavno sve zna ali pravde još nema, a teško i da će je biti. I pored toga što je ovaj zločin ovekovečen na više od trideset fotografija na kojima se iznad izmučenih i izmasakriranih tela nevinih žrtava, baš kao na nekom afričkom safariju, postrojila ova grupa `junaka` sa šajkačama i kokardama, opasana redenicima. Kada sam pre mnogo godina prvi put video ove fotografije shvatio sam da su `osvetnici` želeli da ovekoveče sebe i svoje delo, da ga sačuvaju za daleka neka pokolenja. Oni se nisu stideli onoga što su učinili, oni su se time očigledno ponosili. Za njih to nije bio zločin već junaštvo kojim su želeli da se pohvale. Dole leševi u lokvama krvi, a iznad njih ponosni Lukić i `osvetnici`. A pravda? Ona se očigledno izgubila negde uz put.
Pravde još nema ni za Ćuruviju, njegovu porodicu, kolege i prijatelje. A i kako da je bude kada je opet neka istraga u toku. Ovaj put pred Specijalnim sudom se po ko zna koji put utvrđuju davno utvrđene činjenice i ponovo saslušavaju već nekoliko puta saslušavani svedoci. I ja sam ponovo dao iskaz i daću ga opet ako bude trebalo jer znam da će se čim se završi istraga podići optužnica. Pa onda suđenje, pa prvostepena presuda, pa žalbe, pa Vrhovni sud pa sve iz početka... A na kraju pravda. A možda i ne, ko zna?
Takva je, izgleda, ovde pravda. Stalno je tu, a stalno nam izmiče. Izmigolji se ili nam iscuri kao pesak između prstiju. Ili je mi možda odgurujemo od sebe ne želeći da se s njom suočimo. Barem neki od nas. A taj trenutak mogućeg suočenja s pravdom ponovo je pred nama. Ako ste zaboravili ja ću vas podsetiti. Ove nedelje zaseda Vrhovni sud Srbije, koji odlučuje po žalbama Ulemeka i Berčeka na kazne od po 40 godina zatvora koje su im izrečene za otmicu i ubistvo Ivana Stambolića. Da li će ova sednica konačno doneti pravdu porodici, prijateljima i celokupnoj javnosti? Da li ovde uopšte postoji pravda? Ko zna, ovo je Srbija leta gospodnjeg 2007. i Koštunica je još na vlasti?