Posle trinaest godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma još postoje ideje kako vratiti istoriju na početne pozicije; s jedne strane nameću se rešenja koja ignorišu osnovni uzrok koji je doveo do krvoprolića i tragedija na tlu bivše federacije i na tlu Bosne i Hercegovine - nepostojanje konsenzusa i dogovora, i sa druge strane oživljavanje ideje socijalističke republike koja je i dan-danas idol pojedenim nadrealistima.
Nespremnost politike tadašnjih vremena da traži kompromis, umesto sve ili ništa, donela je razaranja, smrt i na kraju Dejton. Olakšanje i nada iz onih novembarskih dana poznati su samo žiteljima napaćene zemlje. Dogovor iz Dejtona doneo je mir, a doneo je i nove realnosti koje treba uzeti u obzir jer su i deo današnjeg života. Oživljavanje nerealnih očekivanja ne vodi u održivu stabilnu budućnost ni BiH, a ni regiona.
Odlučujuća uloga međunarodne zajednice, etablirane i u mirovnom sporazumu, nikada ne može zameniti istinski dogovor konstitutivnih naroda, a i u biti ignoriše Aneks 6 Dejtona, koji govori o ljudskim pravima, o poštovanju prava pojedinaca. Ovaj deo međunarodnog pravnog akta u poslednjih trinaest godina kršen je bezbroj puta i od strane međunarodne zajednice, koja je svojim odlukama, a i pomoću uvezenih pravnih činovnika, od tužilaca do sudija, zaboravila na sve univerzalne deklaracije nabrojane u pomenutom aneksu. Politika, uprkos tome što se zove međunarodna, zloupotrebila je pravo za svoje ciljeve. Brojni su primeri proteklih godina prema ličnostima u Bosni i Hercegovini, koje su doživele i proživele orkestriranu diskreditaciju, a poneke i likvidaciju, sve da se uklone iz javnog života i da se discipliniju i narodi i legitimne institucije ustavnopravnog poretka dejtonske BiH, a s ciljem ostvarivanja parcijalnih interesa pojedinih međunarodnih aktera.
Tokom postdejtonskih godina vođeni su sudski procesi, ličnosti su zatvarane, njihova imena uprljana su, njihovi životi i dan-danas zavise od dobročinstva prijatelja i rodbine. Pravljeni su spiskovi za civilnu smrt, bez ikakve mogućnosti da se brane ili da ih brane. I dan-danas bavljenje politikom i javnim dobrom izgleda da je najopasniji posao u Bosni i Hercegovini. U nedostatku objektivnih i realnih argumenata koji bi opravdali egzistenciju OHR-a na dnevnom redu kuloara Brisela i drugih metropola je termin opasna retorika. Ovako se definiše javna debata, možda pregruba za uši demokratskih činovnika, ali, da samo znaju, bezopasna. Oni bi trebalo da brinu da se u Bosni i Hercegovini ćuti. Nikada, naime, nisu doživeli onu apokalitičnu tišinu ispod tamnocrvenih oblaka nad regionom. Onu tišinu, poslednju pred tragedijom poslednje dekade proteklog stoleća.
Sloboda izražavanja, zapisana u Aneksu 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma, nepovredljiva je. Čak i tada kada se koristi za ciljeve diskreditacije - prljanja i uklanjanja ljudi. Treba ove ciljeve samo prepoznati i ako je nama lično obezbeđeno pravo na slobodan govor, tako i reagirati. Jer, ako meni lično politika zabranjuje govor zbog pravnih normi, sutra sam na redu ja. I nije daleko od toga da smo po zakonu svi ravnopravni, samo su jedni više ravnopravni od drugih. Kao što je, na primerm bilo u vremenima socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina.
Ako će se u narednom periodu dejtonske BiH međunarodna zajednica, a Evropska unija posebno, baviti ispravljanjem nepravdi koje je tokom svog prisustva i svoje odgovornosti prouzrokovala pojedincima, onda će opravdati svoj produženi vek trajanja. A možda i povratiti bar malo poverenja da demokratski svet ipak poštuje univerzalna pravila prava i pravde, a ne njihovo iskorištavanje za nedemokratske političke ciljeve.
Bilo kako bilo, ipak će 21. novembar 1995. ostati zapamćen kao početak rađanja novih odnosa u složenoj zemlji Bosni i Hercegovini. I aktuelna retorička buka je deo rešenja jer ipak, podsećajući se na Dejton, na kraju posle više ili manje robustnog dijaloga, doći će kompromis.