Zakon neće proći! Ovaj poklič mladog potpredsjednika SDA Senada Šepića odnosio se na zakon o praznicima Bosne i Hercegovine i neradnim danima, koji je Savjet ministara, tamo negdje prošle sedmice, usvojio većinom glasova i uputio u parlament BiH.
Ne krijući ogorčenje što je proceduralno kroz Savjet ministara prošao zakon koji ne tretira 1. mart kao Dan nezavisnosti i 25. novembar kao Dan državnosti BiH, Šepić, koji je i zamjenik u ministarstvu koje je predložilo ovaj zakon, izjavio je da se "još pokušava i kroz vjerske praznike progurati i da država slavi dan jednog entiteta".
Ova bezobrazna i uvredljiva Šepićeva izjava govori o suštini političkih, ekonomskih, kulturnih, vjerskih i ostalih odnosa koji vladaju u Bosni i Hercegovini. Ona je matrica svih neuspjeha ove države. Objašnjenje slijedi...
Prilikom izrade Nacrta zakona o praznicima i neradnim danima utvrđen je zajednički minimum praznika s kojim se mogu složiti predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata i to su Nova godina, 1. maj - Međunarodni praznik rada, 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, kao i 26. juni - Dan podrške žrtvama nasilja. Tačno, radi se o međunarodnim praznicima ali za ostale dane, kao što su državnost, nezavisnost, potpisivanje Dejtona i sjećanja na Srebrenicu, jednostavno, u ovom trenutku je nemoguće postići politički kompromis.
Šepiću, kao tipičnom predstavniku sarajevske političke škole, ni to nije toliko sporno koliko činjenica da je zakonom predviđena mogućnost da kao vjerski praznik bude definisan 9. januar, kada Srbi slave svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana. Istina, taj dan je i Dan Republike Srpske, ali u zakonu on nije tako definisan.
Slijedi dalje objašnjenje šta to Šepiću smeta. U izradi ovog zakona učestvovali su i predstavnici Međureligijskog vijeća BiH, odnosno postoji dogovor da predstavnici četiri najveće religije predlože po pet neradnih dana u vrijeme vjerskih praznika koje će tretirati ovaj zakon.
Iz Islamske zajednice predloženo je i uvršteno u zakon da neradni dani budu po dva za Kurban-bajram i Ramazanski bajram te jedan dan za Hidžretsku godinu (Nova godina po muslimanskom kalendaru).
Predstavnici jevrejske vjeroispovijesti predložili su dva neradna dana za Pesah i po jedan za Dan pomirenja (Jom Kipur), Dan holokausta (Jom Hašoa) i za Novu godinu (Roš Hašana).
I vjerski zvaničnici katolika i pravoslavaca su predložili takođe po pet neradnih dana, ali pošto najveći hrišćanski praznik Uskrs odnosno Vaskrs uvijek pada nedjeljom, neradnim danom, oni su umjesto njega predložili drugi vjerski praznik po vlastitom izboru. Tako će neradni dani za katolike biti Božić, Bogojavljenje, Tjelovo, Uznesenje blažene djevice Marije ili Velika Gospa i Svi sveti.
Predstavnik pravoslavne vjeroispovijesti u Međureligijskom vijeću, konkretno vladika Vasilije, predložio je da neradni dani budu Božić, Sveti prvomučenik i arhiđakon Stefan, Duhovi, Sveti Sava i Bogojavljenje.
Svi ovi prijedlozi bez ikakve izmjene ušli su u predloženi zakon i niko, ama baš niko, u Savjetu ministara nije našao za shodno da vjerskim autoritetima na bilo koji način ospori njihove prijedloge.
Osim Senada Šepića, koji pokušava da uskrati pravo predstavnicima pravoslavne vjeroispovijesti da samostalno prodlože svoje vjerske praznike. Nije valjda da Šepić bolje zna koji je veći i važniji praznik za pravoslavce od njihovih vjerskih predstavnika? Ovo je neskriveni nacionalizam prema jednom konstitutivnom narodu, Srbima, izražen od zamjenika ministra civilnih poslova.
To je strašno do koje granicu ide bezobrazluk i osionost određenih političkih krugova iz Sarajeva u negiranju osnovnih ljudskih prava Srbima, ne samo iz Republike Srpske već i iz Federacije BiH, a to je u ovom slučaju pravo na slobodu vjeroispovijesti. Ovdje uopšte nije bitan motiv zašto je vladika Vasilije, u dogovoru sa drugim vladikama, predložio baš taj dan - Svetog Stefana, jer on je isključivo predložen kao vjerski praznik a ne nikako kao Dan Republike Srpske.
Sad bi, po Šepićevoj logici, on i njegovi istomišljenici trebalo da odrede i odvažu koje bi to vjerske praznike trebalo da slave pravoslavni Srbi, a koje ne. Ova izjava je u potpunoj suprotnosti i s javno proklamovanom politikom predsjednika SDA Sulejmana Tihića, po kojoj su svi u BiH potpuno i u svakom pogledu ravnopravni, bilo da se radi o Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalima.
Ukoliko Tihić zaista, istinski, vjeruje u politiku ravnopravnosti svih u Bosni i Hercegovini, onda bi trebalo javno i da izrazi neslaganje sa svojim potpredsjednikom, tačnije da osudi ovaj njegov neskriveni izlet u klasični nacionalizam. Sve drugo je direktna podrška Šepićevom stavu.
Nije li sad potpuno kristalno jasno zašto se u ovom zakonu nisu našli i ostali datumi bitni za ovu državu? Kako da se postigne kompromis o danu državnosti, nezavisnosti ili Dejtona ako se pravoslavnim Srbima uskraćuje osnovno pravo, zasnovano na potpuno istim principima koje imaju Bošnjaci i Hrvati, da se samostalno odrede prema svojim vjerskim praznicima? Da to njihovo pravo ne bude predmet zlonamjernih komentara, vrijeđanja i mržnje.
Na kraju, treba pogledati istini u oči i priznati da je upravo ova bošnjačka politička filozofija potpuno nespremna da ravnopravno prihvati predstavnike Srba i da s njima gradi ovu državu definisanu Dejtonskim ustavom.
I to svakodnevno već godinama demonstrira. Senad Šepić je samo kontinuitet takve politike.