Davno je konstatovano da je odnos političkih elita prema Opštem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini, sa aneksima (Dejtonski sporazum), po principu švedskog stola, svako uzima ono što njemu odgovara.
Protekom blizu trideset godina vidljiva posljedica takvog odnosa jeste da je ovaj mirovni ugovor, koji je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini (BiH), još uvijek više tuđi, nego naš, svih u BiH.
Nesporazumi oko tumačenja i primjene sporazuma kulminirali su tekućom ustavnom krizom gdje su politička pitanja preseljena u sudnicu.
U Federaciji BiH smatraju da se ustavna kriza može riješiti instrumentima krivičnog prava i "krivičnim djelima" koje nije ni usvojila Parlamentarna skupština BiH. Trenutno progonom tri najviša ustavna funkcionera u Republici Srpskoj, predsjednika Republike, Narodne skupštine i Vlade. A po potrebi progonom 33 ili više političkih predstavnika i funkcionera iz Republike Srpske.
Tako je politika ponovo ušla u pravosudne institucije, prvo u Tužilaštvo BiH, pa onda i Sud BiH. Bojati se da politika ne preplavi i ostalo pravosuđe.
Suverenitet dat u ruke nelegitimnom strancu
Ako ne bježimo od stvarnosti i novi istražni postupak koji se vodi protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika (i druga dva predsjednika) tiče se odnosa ustavnih institucija Republike Srpske prema otetom suverenitetu od Bosne i Hercegovine (BiH). Oteti suverenitet predstavlja nelegitimni gospodin Šmit.
Znači da nije toliko u pitanju odnos prema ustavnim organima BiH koji bi trebali biti istinski nosioci suvereniteta države, saglasno Ustavu BiH. S ovim u vezi se nameće logično pitanje: Da li se "osumnjičeni" skrivaju i bježe ili su još ustavno nekonvalidirani Tužilaštvo BiH i Sud BiH (doduše nepravosnažno) monopol fizičke prinude, kao sine qua non suvereniteta i državnosti, dali nelegitimnom strancu u ruke, slijedeći njegove "zakone"?
Očigledno je da se poslednji istražni krivični postupak ne tiče nekog ličnog kriminala, već je povezan s vršenjem najviših ustavnih funkcija u Republici Srpskoj. Riječ je o čisto političkom progonu legitimnih ustavnih predstavnika Republike Srpske. I stvarno i pravno je ponovo riječ o predlaganju zakona (od strane Vlade), donošenju zakona (u Narodnoj skupštini) i potpisivanju ukaza o proglašenju zakona od strane predsjednika Republike. Ova zakonodavna aktivnost se, opet na osnovu Šmitove "odluke2 o izmjeni KZ BiH od 01. jula 2023.godine, sada kvalifikuje kao krivično djelo "napad na ustavni poredak", iz člana 156 stav 1 KZ BiH. Pravna teorija ovo inače klasifikuje u politička krivična djela, a smatra da političko djelovanje mora ostati izvan domena krivičnog prava.
Umjesto suočavanja sa stvarnošću - uzrokom problema koji je doveo do ustavne krize, a to su "odluke" o nametnutom "zakonodavstvu" od strane nelegitimnog stranca, političke snage koje 30 godina zagovaraju centralizaciju BiH i oduzimanje ustavnih nadležnosti Republici Srpskoj, istrajavaju na zaštiti ovakvog "zakonodavstva" koje im služi za politički obračun sa ustavnim predstavnicima najviših organa Republike Srpske. U osnovi instrumentima pravno nepostojećeg krivičnog prava.
Osnivanjem Suda BiH iskazano je nepovjerenje u čitavo pravosuđe BiH kojem nepovjerenju doprinosi i sam Sud u svome radu
Što se tiče pravosuđa u cjelini temeljna funkcija i treba i mora biti zaštita pojedinačnih prava građana i vladavina prava u okolnostima primjene principa nezavisnosti i nepristrasnosti u radu svakog suda. Poslije iskustva rada Suda BiH više od 20 godina čini se vjerovatnim da je primarna ideja stranaca bila da preko prvostepene pravosudne ustanove na nivou države (kao nigdje u svijetu) imaju uticaj na političke procese u BiH i mehanizmom krivičnog prava. Tako u slučaju nove istrage imamo očigledan krivični progon nepoštivanjem elementarnih prava progonjenih. Određuje se pritvor bez branioca iako je obavezna odbrana po ZKP BiH (član 45 stav 2), i raspisuje potjernica zbog političkog progona što je protivno i Statutu Intrepola (član 3).
S tim da imamo evoluciju "krivičnog prava" koje je pod pokroviteljstvom bivšeg ambasadora Marfija nametnulo lice koje se predstavlja kao visoki predstavnik u BiH, iako nepotvrđen od strane SB UN, tako da i ne postoji krivično pravo, u pravom smislu te riječi. Konceptom izbora nosilaca pravosudnih funkcija jeste postignuta "nezavisnost" pravosuđa od domaćih aktera, mada samo djelimično, ali nije osiguran princip nezavisnosti suda od svih, uključujući i strane ambasadore, kao i druge strane misije u BiH.
Osnivanjem suda sa prvostepenom nadležnošću na nivou BiH iskazano je otvoreno nepovjerenje stranaca ("međunarodne zajednice") prema ostalom pravosuđu ne samo u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru, već svim sudovima (i tužilaštvima) u BiH. Ovakav vid centralizacije i u pravosudnoj sferi, nije imao ni stvarni osnov (veličina teritorije i broj stanovnika u BiH) ni pravni osnov (nema ga u Ustavu BiH). Ovo je u protivnosti i s narativom kako BiH ima komplikovanu ustavno-pravnu strukturu, jer osnivanjem novih ustanova usložnjavaju se nadležnosti i sistem u cjelini, i pored navodne već postojeće komplikovane ustavno-pravne strukture u BiH.
Izgledna opasnost podjela u pravosuđu BiH
U sadašnjem trenutku, na žalost, BiH je već podijeljeno društvo. Ovu podjelu je primarno proizveo nelegitiman stranac predstavljajući se pravno neosnovano kao zakonodavac u BiH. Posljedično, društvo je podijeljeno i suprostavljenim političkim predstavnicima. U Federaciji BiH brane gosp. Šmita jer je on zamjena za politički konsenzus. U Republici Srpskoj se osporava, s pravom.
Prema dostupnim informacijama iz medija Pravobranilaštvo Republike Srpske je Tužilaštvu Republike Srpske podnijelo krivične prijave protiv nekih pravosudnih funkcionera (tužilaca i sudija) koji rade na nivou BiH, koji postupaju po "zakonima" koje je svojom „odlukom“ donio gosp. Šmit. Tužilaštvo BiH, pa i Sud BiH (doduše nepravosnažno) podržali su pravno neosnovano ponašanje gosp. Šmita, jer nije potvrđen od strane SB UN, kao što su bili dosadašnji visoki predstavnici.
S druge strane, Republičko javno tužilaštvo Republike Srpske je u pojedinačnom predmetu (T12 1 KT 002220 24) iznijelo jasan stav da gosp. Šmit ne može donositi zakone u BiH, što znači da sudije i tužioci koji primjenjuju "zakonodavstvo" gosp. Šmita, krše ustave i zakone u BiH. Ovo je iznio ustavni organ, pri čemu je postupajući tužilac – doktor pravnih nauka. U odnosu na krivičnu prijavu Pravobranilaštva ne spominjemo kapacitet političkog krivičnog djela "napad na ustavni poredak", koje je kompromitovano postupanjem nelegitimnog stranca i nepostojećeg zakonodavca (član 156 stav 1 KZ BiH). Istina je da su jednako proizvoljna obilježja istog krivičnog djela i u Krivičnom zakoniku Republike Srpske (čl. 278). U vezi sa prijavama Pravobranilaštva Republike Srpske, dovoljno je uputiti na krivično djelo "povreda zakona od strane sudije ili tužioca" (član 346 KZ RS). Ova odredba uključuje sve vidove štete drugom licu. Od ove inkriminacije tužilac ili sudija se ne mogu braniti pozivanjem na imunitet.
Stiže i informacija o ostavci člana VSTS BiH iz Vrhovnog suda Republike Srpske, što upućuje da će se stanje u pravosuđu usložnjavati.
Može li Ustavni sud BiH (u očigledno neustavnom sastavu) obezbijediti jedinstvenu primjenu zakona u BiH?
Svjedoci smo da Ustavni sud BiH, zbog narušenog kredibiliteta (troje sudija stranaca birano bez obavezne potpune konsultacije s Predsjedništvom BiH, ignorisanje ustavnog starosnog cenzusa za sudije, brojne neizvršene odluke US) i nepotpunog sastava prema Ustavu BiH (zbog čega se u Republici Srpskoj naziva "krnjim"), teško može obezbijediti jedinstvenu primjenu zakona u BiH.
Dijelimo stav da je Ustavni sud BiH u pojedinačnim neutralnim predmetima u poslijeratnom periodu nesumnjivo afirmisao vladavinu prava u BiH (uz ogradu zbog neosnovanog insistiranja na retroaktivnosti Krivičnog zakona BiH, što na koncu strazburski sud nije dozvolio). S tim u vezi pravnička javnost u BiH imala je blagodet u odnosu na pravnike u drugim državama nasljednicama SFRJ, ubrzanijom recepcijom standarda iz EKLjP, od strane sudova u BiH, a time i pravničke zajednice.
Suprotno praksi u pojedinačnim predmetima zaštite ljudskih prava, u predmetima koji su se odnosili na zaštitu originarnog pravnog (i političkog) sistema konstituisanog Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH (s aneksima) Ustavni sud BiH se sve više pretvarao u "projekat", umjesto da je ostao nezavisna pravosudna institucija, kao izvorni/autentični ustavobranitelj Ustava BiH. Kolege pravnici u Sarajevu ne kriju, već javno tvrde kako je Ustavni sud BiH, daleko "najbolji poslijeratni projekat" u BiH.
Autoritet Ustavnog suda BiH rušen je postepeno, ali temeljno. Bivši strani sudija u Ustavnom sudu BiH Josef Marko još 2004.godine piše da postoji "...prećutan dogovor između Suda i visokih predstavnika da Sud... uvijek potvrđuje meritum njegovih zakona...". Iako paradoksalno, pa i nerazumno, upravo je visoki predstavnik u BiH, doduše tada legitimno postavljen, svojom "odlukom" poništio odluku Ustavnog suda BiH. I kako onda gosp. Šmit zaboravljajući lekciju prethodnika, naručeno piše Tužilaštvu BiH da su odluke Ustavnog suda BiH "konačne i obvezujuće"? Ustavni sud u jednoj svojoj odluci tvrdi: Republika Srpska ne može biti nosilac prava svojine. Ovo je pravna uvertira u aktuelne događaje oko imovine. Zatim Ustavni sud sudi "stvorenoj atmosferi", umjesto ustavnosti pravne norme, zabranjujući proslavu. Proslava je životni, faktički događaj, nije pravna norma, i događaju se presuđuje unapred proizvoljno presumirajući buduću nepoželjnu stvorenu atmosferu. Potom, se u predmetu zemljišta na Jahorini imovina u svojini Republike Srpske proglašava imovinom BiH i nalaže da Vlada Republike Srpske de facto i de iure izvrši restituciju. Iako je u ovom slučaju Vlada postupala iure gestio (kao prodavac nepokretnosti u svojini Republike), a ne iure imperi (kao vlast). Nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji, prije odluke Ustavnog suda, Vlada je samo stranka u dvostranom ugovoru koji ne može mijenjati bez saglasnosti druge strane. Napokon, imamo i odluku gdje Ustavni sud BiH sudi i o sadržaju udžbenika istorije, uz ignorisanje odluke istog suda kako istorija nije za sudnicu, kao što i nije. Ovo nisu prihvatljive nedosljednosti u praksi najviše pravosudne instance u BiH, već corpus delicti kako ne treba postupati jer se na ovaj način narušava povjerenje javnosti u Ustvani sud.
Epilog je da danas, u političko-pravnim predmetima, iole pažljivom neutralnom analizom, nije uočljiva razlika između apelanta i Ustavnog suda BiH.
I kako onda da u opisanim okolnostima Ustavni sud BiH obezbijedi jedinstvenu primjenu zakona u BiH, uz tekuću predaju suvereniteta države (time i monopola fizičke prinude) nelegitimnom strancu?
Prema iskustvu, važne stvari su jednostavne. U ovom slučaju rješenje je u otpustu troje sudija bez državljanstva BiH i konačnim ustavnim sastavom Ustavnog suda BiH, izborom troje sudija iz Republike Srpske, te kompletiranjem izbora šestoro sudija iz Federacije Bosne i Hercegovine, uz uvažavanja „ostalih“, u okviru entitetskih kvota. Dejtonski sporazum je ovo pretpostavljao istekom prvih mandata sudija stranaca. Kad se to nije dogodilo zamjena sudija je ponovljeno obećana, a obećanje se pretvorilo u - znate šta? Kad je nešto nepošteno i neetički iznevjereno, kao u ovom slučaju odlazak stranih sudija, ne iznenađuje usložnjavanje situacije u društvu - do ustavne krize. Zato je nužno da se usvoji zakon o ustavnom sudu i Ustavni sud BiH vrati zaštiti Ustava BiH umjesto da bude „najbolji poslijeratni projekat u BiH“ za centralizaciju BiH.
Jedan pogled - ustavna konvalidacija i transformacija Suda BiH u savezni sud?
Status bilo kojeg suda, pa tako i Suda BiH treba posmatrati isključivo u svjetlu dobrobiti za građane, odnosno djelotvorniju i potpuniju pojedinačnu zaštitu prava građana, a ne da po potrebi bude sredstvo za eliminisanje političkih neistomišljenika. Ako bi entiteti konačno i ustavno konvalidirali Sud BiH on bi se mogao transformisati u savezni sud BiH (pa i pod nepromijenjenim nazivom). Takav sud bi mogao imati nadležnost po vanrednom pravnom sredstvu za preispitivanje presuda vrhovnih sudova entiteta u pojedinačnim predmetima kada se tumače i primjenjuju (savezni) zakoni usvojeni od strane Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, sud bi ima nadležnost za pravnu kontrolu primjene zakona usvojenih na nivou BiH. I to u svim vrstama postupaka - krivičnom, građanskom i upravnom.
S druge strane, bilo bi razumno rješenje da prvostepenu nadležnost Suda BiH preuzme pravosuđe BiH prema postojećim odredbama o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti. Npr. predmeti ratnih zločina bi mogli biti relativno brzo okončani jer bi ih rješavalo 16 sudova, šest okružnih i deset kantonalnih. Zaista, zašto okružni sudovi u Repubici Srpskoj, a kantonalni u Federaciji BiH ne bi kredibilno sudili u svim predmetima ratnih zločina? Time bi otpali prigovori da se neproporcionalan broj osuda za ratne zločine pripadnicima različitih naroda u Sudu BiH želi ustavna prekompozicija, pa i "ukidanje" Republike Srpske. Ova propaganda ne prestaje, a ima i u političkom programu nekih stranaka sa sjedištem u Federaciji BiH. I to nije napad na ustavni poredak BiH. Ustavni poredak BiH je cjelina, ne tiče se samo institucija na nivou BiH, već i institucija entiteta, kao sastavnih konstituenata BiH, prema Ustavu BiH.
Sadašnja nadležnost vrhovnih sudova entiteta bi ostala potpuno nedirnuta u svim vrstama postupka, odnosno svim oblastima prava.
Tako bi bilo vraćeno povjerenje u pravosuđe, da su svi sudovi u BiH jednako kredibilni, a organizacija sudova bi bila saobrazna uobičajenim rješenjima u federalnim državama, a ne da i po ovom pitanju BiH bude eksperiment i u pravosudnoj sferi.
Rješenje je kompromis političkih predstavnika entiteta, a ne ignorisanje stvarnosti
U vezi s organizacijom pravosuđa u BiH predstavnici Republike Srpske traže vraćanje na izvorni Dejtonski sporazum, primarno Ustav BiH. U Federaciji BiH se u osnovi istrajava na postojećem stanju i rješavanje ustavne krize pokušava mehanizmom krivičnog prava putem procesuiranja za „krivična djela“ proglašena „odlukama“ nelegitimnog stranca, a ne ustavnog zakonodavca u BiH.
U svakom slučaju otvoreno je pitanje može li se kriza riješiti ignorisanjem stvarnosti, kako se izgleda pretežno misli u Federaciji BiH, jednom od dva konstituenta BiH.
Prihvatljiv put je dijalog legitimnih političkih predstavnika oba entiteta i kompromis na osnovama postojećeg mirovnog sporazuma. Dejtonski mirovni sporazum je riješio sporenja zbog kojih je i došlo do rata pa nametnuta rješenja dosadašnjih kolonizatora, koji su de iure samo medijatori, dugoročno nisu ni mogla donijeti dobrobit narodima i građanima u BiH.
I po pitanju organizacije pravosudnih institucija u BiH djelotvoran je samo kompromis domaćih političkih predstavnika. Nametanje rješenja metodama samoprisvojene implicirane moći, umjesto ugovornom medijacije putem legalnog visokog predstavnika, realno je i proizvelo sadašnju ustavnu krizu. Čini se da unutrašnji kompromis umjesto nametanja rješenja sa strane predlaže pretežan dio međunarodne zajednice, a ovakvog načina rješavanja problema sve više je izgleda svjestan i gosp. Šmit. (Goran Bubić, advokat)